Vjerujem da ne postoji osoba na svijetu koja ne voli ljepotu cvijeta, isto tako kao što i ne postoji onaj koji nije na neki način vezan uz ljepotu glazbe, uspustno ili izravno.
Znate onaj osjećaj kad hodate šumom ili livadom i naiđete na ljepotu divljeg cvijeta, intrigantnog, zamamljivog, očaravajućeg, a opet ne znate što će vam se dogoditi ako ga dodirnete ili pomirišete ili pomilujete. Takva je i ljepota Gibonnijeve glazbe, jednog od najcjenjenijih glazbenika u Hrvatskoj za čiju glazbu ne znate u što će se pretvoriti i što će vam napraviti ako je dodirnete ili želite promijeniti njezin prirodni oblik. Hojsak&Novosel, Tihomir Hojsak (kontrabas) i Filip Novosel (tamba), odvažili su se na tu avanturu, ali nisu mogli sami zaploviti pa su zatražili pomoć ljudi koji su već bili u dodiru s njom, poput Vlatka Stefanovskog, Damira Urbana, ali i drugih genijalnih umjetnika, Elvisa Stanića, Miroslava Tadića, Monike Leskovar i Ismaila Lumanovskog.
Ono što mi je najviše drago oko ovog izdanja jest činjenica da su za obrade Gibonnijevih pjesama odabrali njegovu, po meni najplodniju fazu karijere, većim dijelom. Pa možemo čuti pjesme “Činim pravu stvar”, “Divji cvit” i “Posoljeni zrak i razlivena tinta” s albuma “Judi, ziviri i beštimje” ili “Libar” s “Mirakula”, no ima tu i najboljih fragmenata kasnijih albuma, a u taj segment spadaju “Hodaj”, jedna od dvije pjesme u kojem možemo čuti i vokal (Gibonnija), “Kad sam nasamo s njom”, “Nisi više moja bol” i “Žeđam”.
Zanimljivo je kako dvojac Hojsak&Novosel nisu bili previše virtuozni na albumu nego su htjeli ukazati slušateljima koliko Gibonnijeve pjesme duboko dišu, koliko su kompleksno i inteligentno napravljene i zašto se i danas smatra jednim od najboljih hrvatskih glazbenika. Njihove instrumentalne verzije doslovno miluju slušatelja, nježno dodiruju naša glazbena osjetila, kao kad želite dodirnuti divlji cvijet. Vode nas na pravo mediteransko putovanje u koje su se savršeno uklopili kontrabas i tambura koja stvara dojam mandoline u cijeloj ovoj priči. A i drugi instrumenti su se jako lijepo uklopili, poput klarineta Lumanovskog na otvarajućoj “Libar” ili Stanićeve zavodljive harmonike na “Nisi više moja bol”.
Nisu kao neki drugi projekti obradili komercijalne hitove zbog nekakvog uspjeha ili slično, ne, ovdje nije riječ o glazbi za šire mase, nego isključivo za ljubitelje nečeg drugačijeg, modernog, ali i tradicionalnog, one čiji se glazbeni ukus ne svodi na nešto naivno i bizarno. Ideja o ovom albumu je došla nakon suradnje na pjesmi “Hodaj” i nije u pitanju samo nekakav hommage Gibonnijevom stvaralaštvu nego i potreba da njegove pjesme dobiju neko posebno ruho kojim će još jednom pokazati što ovi instrumenti mogu kad otplove u drugačije vode. Čak mi nisu zasmetali ni vokali u “Hodaj” i “Posoljeni zrak i razlivena tinta” gdje osim Gibe možemo čuti i Damira Urbana. Ne zato što mi inače smetaju ovi vokali, nego da će možda pokvariti dojam ovog glazbenog recitala. Ali nisu jer su ove dvije vokalno-instrumentalne interpretacije napravile jedno osvježenje u prvom i drugom dijelu albuma kojem se priključio i Nikša Bratoš. Od svih obrada najviše su mi se dojmile “Divji cvit” zbog toucha Stefanovskog (ne mogu si pomoći) te “Žeđam” zbog neočekivanog tamburaškog riffa koji je dao jednu posebnu puninu pjesmi.
Ipak su oni potajno i pokazali svoju virtuoznost, manje nego na prošlim albumima Bow vs Plectrum, ali osjeti se da nisu htjeli zavladati pjesmama, ostavili su tom divljem cvijetu prostora da i dalje očarava svojom ljepotom. Jako lijepo su završili ovu priču, laganim fade outom na “U ljubav vjere nemam” koji kao da opisuje trenutak kad su uhvatili brod za neku drugu plovidbu i zaplovili nekim drugim glazbenim valovima. Treba to moći i znati. Biti toliko originalan i genijalan, a ujedno i raznovrstan, ali i jednostavan. I kao da je ovo bilo samo jedno jedinstveno putovanje, samo za probranu publiku koja će se nakloniti umjetnicima, zahvaliti i ponovno iz sigurne udaljenosti gledati u taj divji cvit, diviti se njegovog ljepoti i intrigantnosti.
Foto: Mare Milin