Izvrstan album veterana i jedne od najboljih jazz umjetnica današnjice još jednom dokazuje kako „godine nisu važne“ i kako je kvaliteta kriterij prema kojemu treba suditi nečiji rad, a sve ostalo (ili većina) je „by the way“…
Nevjerojatno! Fenomenalno! Odlično! Samo komplimenti i imperativ uživanja koje pred nas stavlja album Gershwinovih stvari koje su izveli Bill Charlap Trio i vrhunski interpreti Tony i Diana. Ona u zrelim godinama (mladost + iskustvo), on u još zrelijim (treća mladost + iskustvo). Ne znam u kojem biseru više uživam – u pastelnim jesenskim bojama (album je objavljen krajem kalendarskog ljeta; bablje ljeto – najljepše doba godine) genijalnih “Love Is Here to Stay” ili “Do It Again” (izvela ju je i na “When I Look In Your Eyes” prije gotovo dvadeset godina; tada sam se i upoznao s njenim radom i odmah je zavolio) ili, pak brzica (kao planinski potok osvježavajućih) “I Got Rhythm” ili “Fascinating Rhythm”. Ovu potonju Bennett je prvi put snimio prije šezdeset godina, ali prave stvari ne gube na vrijednosti i valja ih svirati i pjevati slušati) na nov način. Premda imaju i svoje solo brojeve, naglasak treba staviti na kompatibilnost i komplementarnost njihovih glasova u duetima. Gubi se svaki smisao u seciranju i raščlambi tko je lead, a tko sidekick u kojoj stvari.
U ovakvim studiozno pripremljenim glazbenim „utakmicama“ svi smo pobjednici. I umjetnici i slušatelji, tj. uživatelji. Puno toga što je vremenom naučio veliki Tony i ono što je usvojila Diana, na ovom albumu pokazuje se u nevjerojatnom svjetlu (na kraju tunela u koji je glazba ušla prije više od deset godina). U tome su Diani poslužila i iskustva rada s velikim interpretima poput Barbre Streisand ili autorima (životni suputnik Elvis Costello na “Girl In the Other Room”). Ona je posebna, često prekritična prema sebi, odbijajući se staviti u istu kategoriju s velikanima jazza i, prema njenim riječima, onima koji su pomicali granice u smislu inventivnosti, novih podžanrova ili interpretacije. Preskromno, rekao bih i prestrogo, ali možda je i bolje tako. Jer pravi umjetnici uvijek idu naprijed, nikad nisu (pre)zadovoljni onim što ostavljaju iza sebe i – idu dalje. I dublje. Duboko razumijevanje materijala i kolege (ili kolega) s kojima muzicira krase Dianinu glazbu, a ona je doista odlična. U promišljanju i interpretaciji, u aranžmanskim rješenjima, u čitanju skladbi koje smo toliko puta čuli i zacementirali u sebi. Bilo da je riječ o klasičnom jazz repertoaru ili pop rock stvarima koje je „obradila“ na albumu “Wallflower”. Treba je, svakako, čuti i uživo. Od njenog nastupa u zagrebačkom KC Dražen Petrović projurilo je već devet godina. Kao i obično, navijamo za Lisinski ili pulsku Arenu u, nadam se, nekom (skorom) budućem susretu. Do tada, ostaju nam (najčešće) Beč ili Italija.
Diana i Miki
Što se Bennetta tiče – kao vino (kao da to nije prevelik broj puta rečeno), što stariji to, u najmanju ruku, jednako zanimljiv. I vrijedan, pogotovo zadnjih godina. No, ovaj zadnji album je, ipak, nešto posebno. „… jer devedesete su bile godine…“, u šali ću parafrazirati onu Banovu, ali ovdje se brojke odnose na godine izvođača. One nisu važne ako je ono što nam „starci“ daju – vrijedno i lijepo. Ne samo on, nego i Nelson (njegovo čitanje Sinatre je također nešto vrijedno pažnje). A da ne govorimo o Paulu Simonu, radoholičaru Van Morrisonu ili (prije koju godinu snimljenom i objavljenom “Feeling Mortal”) još jednog „besmrtnoga“ kauboja Krisa Kristoffersona. O hiperaktivnim „mladićima“ poput Springsteena (sljedeće godine puni tek sedamdeset) da ne govorimo.
Dianin bend i zagrebački jazz poklonici, 13.11.2009. (KC Dražen Petrović)
S druge strane, vrijeme leti. I nema ih više. Poput Aznavoura. Zato, djeco (i odrasli) albume u ruke, slušalice na uši i prepustite se! Slušajte i ovu ljubav! Love is here to stay. Kakav lijep naslov. Kakav lijep album. Ili sam sve trebao pretočiti u jednu (i pol) riječ, a to je i prva skladba na albumu- ‘S wonderful.