Najveće glazbeno iznenađenje godine i najveća nepoznanica na hrvatskoj glazbenoj sceni, Mary May, ovoga petka objavljuje novi studijski album kojeg smo dobili na ekskluzivno preslušavanje i recenziranje.
Nepoznanica u smislu da je teško saznati osnovne i privatne informacije o njoj, tko je, gdje je, što radi, kako se stvarno zove, iako smo jedan dio saznali u ekskluzivnom intervjuu za Music Box nakon što smo svi odlijepili na prvi singl “Softest Tune”. Ali zašto bi netko uopće trebao znati više informacija o njoj, ali Balkan kao Balkan, mentalitet kao mentalitet, želi se znati sve o svakome. No, dobro je da je ovako intrigantna jer je zbog te činjenice još više volimo. Naravno, Mary May je kao i svaka druga osoba, od krvi i mesa, homo sapiens koji se nalazi na zemaljskoj kugli, ali koji svojom izvedbom daje dojam kao da je došao iz neke druge Mliječne staze, daleko od ljudske civilizacije (kao da mi znamo postoji li tamo negdje druga ljudska civilizacija ili samo civilizacija te zašto mi sebe uopće nazivamo ljudima).
Prije svega je važno napomenuti, a što sam zaključio slušajući njezin debitantski materijal, da je Mary May vlasnica vjerojatno najboljeg otvorenja albuma koje sam čuo u hrvatskoj glazbi u ovom desetljeću. Bez pretjerivanja. Kome ne budu prolazili trnci kroz tijelo i tko se ne bude naježio na uvodnu “Let Me Work” i nasljednu “Softest Tune”, taj ne mora više glazbu slušati. Ali zaista bez pretjerivanja. Melodije su to koje u vama izazivaju takvo oduševljenje, a ujedno i melankoliju, da ne možete nešto ne osjetiti. Ne samo melodije, nego i njezina vokalna interpetacija, široki raspon i to podlaganje samoj sebi uz opaki echo reverb. Nevjerojatno!
Na debitantskom albumu, koji se btw zove “Things You Can’t Put Your Finger on” (nepoznanica manje), Mary May traži smisao života, smisao ljubavi, ali i smisao postojanja samoga sebe, odnosno vlastite i nevlastite egzistencije. Putovanje je to kroz koje spoznaje neke stvari i pokušava tražiti samu sebe u cijelom vrtlogu života. Otud konstanta pitanja poput – “kako voljeti više na loš dan” ili teksta u pjesmi “New Song”:
“I don’t see myself the way you see me
That’s why I enjoy your company
Will you teach me?”
Hoćeš li me naučiti kako da vidim samu sebe? To je pitanje svih pitanja. Kako naučiti voljeti samog sebe, cijeniti samog sebe, vjerovati u svoja dostignuća, svoje mogućnosti i u konačnici, smisla svoje egzistencije. Ne, to nije narcisoidna osobina, nego ključna osobina jer kako ćeš moći cijeniti druge ako ne cijeniš samoga sebe. Kako ćeš voljeti drugog ako ne znaš voljeti sebe.
Cijeli album je inteligentno posložen i svaka se sljedeća pjesma nadovezuje na prošlu pa tako i nakon “Softest Tune” dolazi “From Home”, melankolična gitarsko-klavijaturska pjesma s prodornim i glasnim vokalom koji jasno traži odgovor na pitanje:
“Where do you go, my love?
Where do you find the truth?
No one can take that path
only you”
A onda se u sljedećoj perjanici odvažuje na to putovanje, uzima za ruku tog mornara i kreće na plovidbu kroz koju tek treba otkriti smisao svega. Potraga je to za životom, boljim, ispunjenijim, ne samo zadovoljstvom nego i ljubavi. Uspješna plovidba ili ne – to samo zna Mary May.
Malo ubrzava ritam na “A Lot”, valjda iz razloga jer njome slavi život. Ujedno je to i novi singl kojeg je nedavno otkrila, ako to objavljivanje uopće možemo nazvati singlovima, koliko otkrivanjem malog dijela onoga što ćemo tek u potpunosti iskusiti slušanjem debi albuma. Ovo je ujedno i najžešća pjesma albuma, koja iz melankolije prelazi u psihodeličnu i sirovu rock recepturu, ali koja ubrzo odlazi u fade out. Ipak je u prvoj pjesmi poručila kako ju treba pustiti da radi jer ona zna što radi. I doista zna. Najgore je kad moraš nečije emocije prekinuti i pokušati odvesti u krivom smjeru, osim ako osjetiš da te emocije nisu iskrene. A njezine jesu i sve ove pjesme su prema nekom mojem vjerovanju njezina unutarnja previranja, preispitivanje same sebe i svojih osjećaja. Kako su razmišljanja nailazila tako je u svojoj glavi slagala zagonetku koja je sada nakon šest mjeseci izrasla u savršeno posložene puzzle.
“Never Fixed Nobody” je još jedna u nizu pjesama u kojima se ne boji pokazati raskoš svojega glasa, umijeće podlaganja samoj sebi jer kao što sam rekao, ona je sama sebi dovoljna, ne treba joj nitko drugi, osim naravno Marka Mrakovčića kojemu već odavno želim pružiti ruku i zahvaliti na svemu što je uradio za hrvatsku glazbenu scenu. Sada ću to virtualno napraviti, a nadam se jednom i uživo. Kad smo kod njega, odsvirao je sve instrumente na albumu te radio sve aranžmane i kompletnu produkciju, dok iza glazbe i tekstova stoji Mary May. Mislim da je ona uz Irenu Žilić najbolja stvar koja se mogla dogoditi Marku u njegovoj sada već impozantnoj karijeri.
No, da se bacim dalje na analiziranje albuma na kojem je nemoguće pronaći grešku u koracima. Za nekoga će možda album biti presiv, prejednostavan, ali je on čista suprotnost. Aranžmani su iznimno bogati i niti jednoj pjesmi nije potrebno dodavanje nekih začina koji bi samo zagorčali stvar ili zaljutili umak. “Grpwn Girl”, ne zajebavam se, pjesma se zaista zove tako (moja pretpostavka je da netko ima malo deblje prste pa je zakačio za “p” umjesto “o” na tipkovnici te je u tom trenutku reakcija oduševljenja bila toliko dobra da se pjesma morala zvati tako; prihvaćam!), samo je nastavak divnih melodija koje nam Mary dostavlja, a refreni su opet priča za sebe, bogati, očaravajući uz novu potvrdu kvalitetnog pera:
“If you fear letting go
then you’ll fear giving in
And everything that you seek
you must first find within
Love for free, from afar
Love the distance to cross
Love ahead, love in time
so the one you love knows.”
“On a Wednesday” ima uvod kojim nagovještavaju kao da se u studiju događao pravi jam session. Pređi preko onih napetijih žica i kreni! Zvuči tako jednostavno, a tako dobro. Nije ni čudo da mi je u razgovoru rekla kako je doslovno bilo onoliko ulaženja i snimanja u studiju koliko je bilo pjesama. Uđeš, odsviraš ili otpjevaš ono što ti je u glavi, Mark sjedne za instrumente i to je to – magija može početi. Ali ne može to svatko, očito da je riječ o posebnom talentu ili daru zbog kojeg je i “Softest Tune” snimljena iz prve. Ili imaš to ili nemaš. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Mary May to ima i zbog toga bi se mogla naći među glazbenom elitom na listama najboljih albuma godine.
Koliko neke pjesme na albumu imaju određeno sivilo u sebi, toliko prekrasne glazbene i vokalne dionice, kao one u “Somewhere Else”, u meni izazivaju jedno pozitivno iskustvo. Ista je situacija s najsimpatičnijom i možda najkomercijalnijom pjesmom albuma, “Birdie”, s američkim folk prefiksom. Kao da šetam nekim tipičnim američkim ulicama i nailazim na ulične glazbene umjetnike. S druge strane najtmurnija pjesma je “Black Porsche” s najcrnjim razmišljanjima koji se nekada mogu pronaći u glavama svakog od nas ili većine nas. I zbog toga smo ljudi, nekada odemo na svijetlu, a nekada bome na tamnu stranu. Život je težak, život nekad jest usran, ali nekada je potrebna topla riječ ili bilo kakva riječ samo kako bi se misli vratile na pravu plovidbu koju je već spominjala. Ovisi i tko je na brodu, ali ovisi i kakvi smo mi sami na tom istom brodu.
“Hit me black Porsche
I wanna die quickly
I wanna die classy
I wanna die fast
Couse if I don`t
I`ll have to go through this
Even if I don`t want this
It`s my turnHit me black Porsche
run over this body
silent these voices
this troubled mind
Cause if you don`t
I might go into hiding
and if they ask me
I`ll say that I tried”
Na kraju dana se ipak pitaš kakav je ovo bio dan i zašto si tu gdje jesi, zašto je sve ispalo onako kako je ispalo i zašto je svemir bio protiv tebe ili za tebe. Ponovno preispitivanje samoga sebe i svojih mogućnosti. Mary May upravo u pjesmi “What a Day” samo uz pratnju klavira pronalazi neke odgovore, a pri tome koristeći impresivni falsetto i najnježnije izdanje svojeg glasa na albumu. Kakav početak, takav i kraj! Inače sam pristalica ovakve glazbe, vidno izvan polja nečeg umjetnoga, odnosno u smjeru iskrene riječi i iskrenih tonova i melodija koji su samo produkt razmišljanja. Onako će biti kako vidiš i umiješ. Samo mi sami možemo odrediti vlastitu sudbinu i samo mi sami možemo utjecati na ono kako će se ponašati naša aura.
Mary May je imala hrabrosti već na debitantskom izdanju u jednu ruku biti potpuno intrigantna umjetnica, ali koja je kroz glazbu u potpunosti predstavila sebe. Nakon preslušavanja materijala više neće biti jedna velika nepoznanica, bit će netko koga želimo saslušati, prigrliti i čuti. Baš onako kako je ona saslušala, prigrlila i čula sebe.
Popis pjesama albuma “Things You Can’t Put Your Finger on”:
1. Let Me Work
2. Softest Tune
3. From Home
4. Just Fine
5. A Lot
6. Never Fixed Nobody
7. New Song
8. Grpwn Girl
9. On a Wednesday
10. Somewhere Else
11. Black Porsche
12. Birdie
13. What a Day
Foto: Jakov Lerotić (naslovna)