Goran Bare & Majke u rasprodanu Tvornicu kulture, pred više od 2 tisuće posjetitelja, došli su s albumom “Nuspojave”, prema mnogima jednom od najboljih albuma godine, ali i na krilima velike ostavštine ovog ponajboljih rockera naših prostora.
Bilo je dosta upitnika iznad naših glava prije održavanja koncerta u Tvornici kulture, prije svega hoće li se ponoviti Split i Maribor gdje Bare nije položio ispit u smislu svojih poroka, a onda i zvuče li doista tako “Nuspojave” i uživo te najvažnije pitanje – imaju li Goran Bare & Majke najbolji album godine. I dobili smo odgovore na ta pitanja!
Odmah za početak kritika oko organizacije koncerta koja je stvarala nepotrebne gužve na ulazu gdje se na ulaz čekalo i pola sata, a onda i zbog činjenice da nismo znali niti jednu informaciju o satnici koncerta nego smo se vodili prema natpisu na plakatu da koncert počinje u 22 sata. Koncert je počeo u 22 sata i 55 minuta, dakle s 55 minuta zakašnjenja, a nakon što je već i publika bila nestrpljiva te počela dozivati ime Gorana Bare. Gužve su se stvarale i oko šankova gdje se na piće čekalo i po 20 minuta, iako takav propust nema veze s organizacijom koncerta. Ali sve ove nedostatke zaboravili smo u trenutku kad su Goran Bare & Majke izašli na pozornicu. Bare je izgledao vrlo dobro što je bilo obećavajuće pred koncert koji je trajao oko 2 sata i 15 minuta. I oni su prvom pjesmom jasno dali do znanja kako je došao kraj čekanju i kako je vrijeme da se krene.
Bio je to lagani uvod u bljesak koji će se dogoditi u nastavku večeri. “Vrijeme je da se krene” je jasno poručila i kako je vrijeme da čujemo nove pjesme po prvi puta uživo u Zagrebu. Prva na redu je bila najbolja i najdulja pjesma albuma zbog koje je Bare utvrdio epitet rock propovjednika, ali i jednog od najboljih rock pjesnika naših prostora. “Ljubav krvari” je melankolično-posihodelično-distorzirana rock molitva koja je najavila i još jednu novu pjesmu, “To nije igra”, a potom su krenuli kombinirati i prolaziti kroz sve godine djelovanja Majki. Ono što se moglo primijetiti da je energija kojom su zračili svi na pozornici bila na vrlo visokoj razini, kao i sama izvedba koja je nadmašila i studijsku izvedbu. Žestoki riffovi, wah-wah efekti i nevjerojatno moćna pedal steel gitara vladali su svim pjesmama, a sve je zajedno zvučalo doista kao rock propovijed.
Ni Bare nije bio nimalo manje raspoložen, koncert je otvorio riječima “viva la revolucion, viva las madres”, dok je između, ali i u sred pjesama slao svoje tipične poruke, kako nije važno ništa i kako ga zaboli ona stvar i za politiku, i za vladu, i za Europu i za cijeli svijet jer što sve to znači ako ćeš umrijeti za 3 mjeseca. Time je htio poručiti da su ove večeri važni jedino rock glazba, Goran Bare i Majke. I doista je tako bilo te je meni osobno bio ovo najbolji njihov koncert, iako ih u nogama imam samo 5 ili 6.
Redale su se “Ništa lažno”, “Osvijesti me”, “Skarabej go-go”, “Zato te volim”, “Odvedi me”, a potom i oni najveći hitovi “Budi ponosan”, “Grešnik”, “Mršavi pas”, “Put ka sreći” u slow reggae ritmu, “Iz sve snage”, pa nepravedno zapostavljena “Pozovi me u noć” i za kraj one koje su izazvale najveće oduševljenje publike, “Teške boje”, “A ti još plačeš” i “Ja sam budućnost”. I ovoga su puta bile prisutne pjesme i iz ranog razdoblja Majki, zatim razdoblja dok je nastupao s Plaćenicima, kad se predstavljao samo kao Goran Bare, sve do danas kad egzistira kao Goran Bare & Majke. Ali bio je to samo kraj regularnog dijela utakmice, da se izrazim nogometnim žargonom jer je uslijedio bis koji je započeo dosta neuobičajeno i neočekivano. Naime, predstavio je svoju verziju pjesme “Sjaj u tami” Doriana Graya ili ako ćemo biti pošteni Walker Brothersa, odnosno na originalnu melodiju dodao je svoj tekst kojeg je pjevao s papira. I kad je uslijedila proba, onda su još jednom izveli istu pjesmu i utvrdili gradivo. Bio je to uvod u “Baretov blues”, “Mene ne zanima” i druge s kojima je završila dugoočekivana noć koja je riješila nedoumice i upitnike iznad naših glava.
Ne samo da nas je uvjerio kako su “Nuspojave” remek djelo, nego ih je dostojno predstavio uživo i održao koncert kojeg ćemo teško moći zaboraviti. Iako je bilo sitnih problema s razglasom i s nekoliko mikrofonija, ovu ćemo večer pamtiti po sjajno raspoloženom Bari i njegovom bendu koji po meni, iako ćemo svi žaliti za Zoranom Čalićem, ima najbolju postavu ikada. Od sjajnog gitarista Krune Domaćinovića i basista Marija Rašića, producenta albuma, preko genijalnog Davora Rodika na pedal steelu i ritam gitari, do klavijaturista Berislava Blaževića i bubnjara Alena Tibljaša. Ujedno treba shvatiti kako je ovo neki novi Bare, Bare koji ispred sebe mora za svaki slučaj imati tekstove pjesama, Bare koji nije u cvijetu mladosti i idealnog stanja uma, ali je s druge strane ovo onaj isti Bare kojeg smo zavoljeli, neki prije 30 godina, neki prije 20 ili 10, Bare koji će i dalje biti jedna od najvažnijih karika u povijesti regionalnog rock and rolla, kojeg ćemo se rado sjećati i često ga spominjati te u njegovoj i glazbi Majki uživati i onog trenutka kad više ne bude bio među nama. Ovoga puta je bio među nama, prisutan duhom i tijekom (iako nekada zna biti prisutan samo tijelom), ali ovo je Bare kojeg sam zavolio i nisam prestao voljeti.
A jesmo li dobili odgovor na ono najvažnije pitanje – je li u pitanju najbolji album godine? Definitivno se godišnja top lista ravnala, između ostalog, po ovom koncertu, a za konačni sud ćete morati još malo pričekati. Sad će kraj godine!
Foto: Ivica Drusany
