Zabranjeno pušenje je jedno od glazbenih svjetala Sarajeva, jedan od meni osobno najdražih sastava koji je potekao iz ovog grada s četiri religije, grada koji je puno propatio, ali i puno toga dao.
Sejo Sexon se kroz godine djelovanja Zabranjenog pušenja, pogotovo nakon odlaska Nele Karajlića, predstavlja glazbenoj javnosti kao tekstopisac vrijedan pažnje, a čiji se stihovi i danas pjevuše i neizostavni su na mnogim okupljanjima djece rock and rolla. Ali s vremenom dolazi do određenog zasićenja što se odrazilo i na novom studijskom albumu „Šok i nevjerica“ (Menart). Osjeti se da Sejo i dalje ima smisao za pisanje i glazbeno stvaralaštvo, a tu bih svakako istaknuo najbolje pjesme albuma „Kupi nas Ali“ feat. Sassja, „Irska“, „Nova godina“ i „Amilina pjesma“. Nažalost, to su i jedine pjesme koje su po meni vrijedne nekog posebnog spomena, iako je recimo i „Irska“ došla nekako prekasno u trenutku kad je ta zelena zemlja postala nešto normalno, a ne tema koja je udarala u naše srce zbog sve većeg postotka Hrvata u njoj i sve većeg odlaska istih iz Hrvatske.
Za pjesme kao što su „Trener“, „Bosman – prvi bosanski superjunak“ ili „Klupa na kojoj piše Kenan“ zaista ne znam što bih rekao i koja je njihova svrha. „Ja sam Bosman, ja sam Superman, heroj, legenda, voljeno biće“, tekst je koji uopće ne dolazi do mene i od kojeg Sejo i ekipa trebaju odmaknuti malo. Znao je on raditi pjesme sa zajebantskim predznakom i prije, uostalom kod Pušenja svaka pjesma i ima humoristični touch, ali i angažiranost, riječi koje je netko teško mogao izgovoriti javno, a našle su se u njihovim pjesmama. No, ovdje mi nedostaje onog što su imali albumi „Agent tajne sile“ ili meni najdraži „Sejin“, „Bog vozi Mercedes“.
Jedino pravo osvježenje na ovom albumu je povratak saksofona i flaute u njihov zvuk, a zahvaljujući novoj članici benda Lani Škrgatić. Čak je na jednoj pjesmi u potpunosti zamijenila Seju („Amilina pjesma“) i zaista me oduševila. A tko je bio na njihovim live nastupima uvjerio se koju količinu energije ostavlja na pozornici. A i jedina gošća na albumu, bosanska reperica Sassja, jako se dobro uklopila u pjesmu „Kupi nas Ali“ i „natjerala“ Seju da pokaže svoje „repersko umijeće“. Ovo su pozitivne strane albuma i bez obzira što nije u pitanju reprezentativan primjer karijere Zabranjenog pušenja, daje naslutiti da kreativnost u njima i dalje negdje čuči i samo je spremna izaći na svjetlo. Glazbeno nemam neke posebne zamjerke, tipičan zvuk njihove novije karijere, mala doza folka, sada i onog irskog, ali opet u dovoljnoj mjeri da osjetimo miris Sarajeva.
Ruku na srce, Pušenje više ne mora niti jedan album objaviti jer ono što su do sada napravili i ostavili publici je neizmjerno te će zauvijek biti bend za raju, koncerte i festivale. A ovaj uradak neka samo bude zabilježen u njihovoj diskografiji jer je teško moguće da će zaživjeti i na pozornicama, izuzev par navedenih pjesama. No, dugo oni nama poživjeli!
Foto: Saša Midžor Sučić