RECENZIJA: Crvena jabuka – “Nocturno” – Sarajevo, grade moj!
6. siječnja 2019.
Nikola Knežević (2126 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Crvena jabuka – “Nocturno” – Sarajevo, grade moj!

Oduvijek sam rad Crvene jabuke dijelio na tri razdoblja, ono dok je živ bio osnivač i pjevač Dražen Ričl Zijo, zatim ono u kojem je bio Nikša Bratoš kao glazbenik i producent i ono treće najmanje zanimljivo ili da kažem zabavnjačko, a koje je stiglo poslije ova dva razdoblja koja su bendu dala status jednog od najboljih na sarajevskoj sceni.

Ne mogu reći da se nisam pribojavao novih pjesama i novog albuma, štoviše očekivao sam samo nastavak onoga što je izlazilo iz “njihovog” studija proteklih godina ili proteklog desetljeća, ali nekad i mene znaju ti osjećaji prevariti pa možda trčim pred rudo i zaključujem nešto prije nego što se zaključiti treba. To je “Nocturno” (Croatia Records), 16. (?) studijski album Crvene jabuke i prvi nakon smrti Davora Papića, glavnog krivca za vizualni identitet ovog benda, jabuke koja je izašla u velikom broju različitih izdanja. Današnji frontmen i pjevač Crvene jabuke, Dražen Žerić Žera, iz tog razloga je naglasio da svaki sljedeći album neće imati nikakav vizualni identitet, odnosno sastojat će se samo od pretežito bijele ili crne boje s “običnim” nazivom albuma i benda. Rijetke su osobe koje su nezamjenjive, a Papić je definitivno jedna od njih.

16. album i 16. pjesama na “Nocturnu” uključujući dvije verzije naslovne (acoustic i electric), a koje otvaraju i zatvaraju ovu cjelinu. Spomenuo sam na početku moja tri razdoblja Jabuke i vrlo je interesantno da se glazbeno gledajući sva ta razdoblja nalaze ili se pokušava ući u trag njima na ovom albumu. Započet ću od onog najmanje zanimljivog tako da kraj ove priče ipak bude sretan. Nastavili su sa svojim prepoznatljivim zabavnjačkim, humorističnim ili poluhumorističnim pjesmama/poskočicama koji će zadovoljiti one ljubitelje “Jazz ba”, “Mare”, “2 i 2 i ova mala barka”, “Nitko nije lud da spava” i sličnih, a u pitanju su pjesme “Čuj to” (malo drugačijeg, žešćeg zvuka od singl izdanja), “Nafaka”, “Pijane noći” i “Godine” koja me u jednom dijelu gitara podsjeća na “Da nije ljubavi”. Na albumu možemo čuti i one pjesme koje podsjećaju na najbolja novija razdoblja benda obilježena pjesmama “Imam neke fore”, “Dolly Bell”, “Do neba” i sličnima, a to su pjesme “Berlin”, koja mi je nevjerojatno brzo ušla u uho zbog svoje melodije s prepoznatljivim bosanskim etno zvukom, zatim “Cvijet s Bistrika” koja ima jednu od najljepših melodija refrena na cijelom albumu, te “Grade moj” posvećene njegovom gradu Sarajevu koji kad se jednom useli u srce više nikada ne može izaći iz njega, bez obzira na kilometarsku udaljenost od sadašnjeg Žerinog mjesta prebivališta (Zagreb).

Najbolja pjesma albuma ipak je prekrasna balada “Meni više ništa ne treba” koja podsjeća na najbolje razdoblje njihovih laganih pjesama s kraja 80-ih i početka 90-ih, kad je Nikša Bratoš producirao njihove albume, a jednim dijelom i bio redovni član benda. Pjesmi je dodan vrlo nježno i intimno buzuki, grčki instrument koji je na tragu naše tamburice, a koji se prelijepo stapa s akustičnim gitarama. Tekst će vas još više otopiti i iza njega stoji Dino Muharemović. Inače, osim njega na albumu su radili većinom Mirko Šenkovski Geronimo, Miroslav Pilj (koji je pisao pjesme i za legendarne Indexe), Dragomir Herendić Dragianni i Dražen Žerić Žera, dok je na pjesmi “Još ljubav postoji” glazbu i tekst radio Tomislav Mrduljaš. Ima nekoliko pjesama poput te, a za koje bih rekao da su solidne i samo su produljile vrijeme trajanja albuma.

“Puklo more k’o ravnica
i jedno i drugo moje.
U daljini tamburica
miluje zlatno polje
i na mojim obrazima ruke tvoje.
Meni više ništa ne treba.
Da si mi, Bože, sve.
Na usne pjesmu pa kroz vinograd,
ispunio svaku želju.”

Izdvojio bih i pjesmu “Wilsonovo” koja je još jedna jaka refrenska predstavnica albuma, ali ima jedan problem kao i na još nekim mjestima. Na refrenima se Žeri snažno pridružuju back vokali koji po meni smanjuju dojam njegovog prepoznatljivog glasa, onog nježnog zaštitnog znaka Crvene jabuke. Naravno, kako kome odgovara, ali mislim da su back vokali trebali biti malo tiši kako bi Žera bio u boljem fokusu. No, bez obzira na to i na ovoj i na mnogim drugim pjesmama su pokazali još jednom da su majstori atmosfere i da ne pretjeruju (ovoga puta) s njom, nego su cijeli album posložili onako kako i treba. Teče kao, što bi oni rekli, Miljacka, ali ne nabujala, nego mirna.

“Pjesma o tebi” je nekakav nasljednik “Dirlije” ili je više u tom smjeru nego što je nastavak, a takav je i “Bulevar Kaldrma”. To su te pjesme s kojima se vraćaju u ono prvo razdoblje Jabuke, ali ne baš toliko uspješno. No podsjete svako malo na njega. “Za jedan zagrljaj” je savršena himna rastanka, koliko onog ljudskog, ljubavnog, prijateljstkog, toliko i onog zavičajnog. I dobro priča Žerinu priču, njegov život u Zagrebu, daleko od rodnog Sarajeva. I kako kažu riječi:

“Sretosmo se negdje u tuđini,
tu gdje sve je skupo osim suza,
tu gdje tiho umirem
daleko od sevdaha i bluesa.
Nazdravljamo za naša vremena
sa čašama punim uspomena.
Živ sam, prijatelju moj,
Živ, samo ako ne pričam o njoj.”

Druga najljepša balada na “Nocturnu” je “Kao nas dvoje” koja polako zatvara priču albuma, emotivnu i iskrenu, Geronimovsku, ali i Žerinu. Njom spaja cijelu regiju, obilazi prkosnu Bosnu, Ljubljanu, Celje i Crnu Goru. Ali ne na neki otrcani način kako to znaju raditi neki puno komercijalniji izvođači.

Moram priznati da je ovaj uradak možda i najbolji još od zadnjeg, po meni, pravog albuma Crvene jabuke – “Tvojim željama vođen” iz 2002. godine, ali i daleko od onih najboljih uradaka benda. Moramo shvatiti da je vrijeme iza aktualnog milenija novo, komercijalnije i zabavnjačko vrijeme Jabuke, neke druge Jabuke, nekog drugog Žere i nekog drugog benda. Prošlo je vrijeme Zije, producenata Jappe i Bratoša, prošlo je vrijeme prave pop/rock Jabuke i došlo je vrijeme Jabuke koja će predstavljati nešto novo, ali i patiti za Sarajevom, Bosnom i etno zvukom kojeg se i dalje ne žele riješiti u svojim pjesmama. I zašto bi, to je ujedno jedan od njihovih zaštitnih znakova, ali i podsjećanje odakle su (kako koji član). Ipak sam jako zadovoljan s obzirom da sam obožavatelj ona prva dva razdoblja benda spomenutih na početku. No, nisam ni sumnjao kad sam vidio tko je radio većinu albuma, tek sam tad znao što mogu očekivati. A to je i više nego dobar album. Ipak, koncerti su nešto čemu se radujem kad je u pitanju Jabuka, više nego studijski albumi i nove pjesme.

Ocjena
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5