RECENZIJA: Matthew Heineman: “A Private War” – novinarski rekvijem za privatni rat
15. siječnja 2019.
Nikola Knežević (2594 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Matthew Heineman: “A Private War” – novinarski rekvijem za privatni rat

Svatko tko je na bilo koji način bio u doticaju s ratom i nasreću ili “nažalost” preživio, kao vojnik, civil, promatrač ili pak novinar, zna u kakvom je paklu bio, ali i ne zna zašto je bio dio tog pakla.

Privatni ratovi vode se svaki dan, borba za naftu sve je žešća, kao i ona borba koja za cilj ima jednostavno pokazati tko je najveća sila, a žrtava je sve više. Onih nedužnih, većinom civila koji su krivi upravo zato što su nedužni, a ako si nedužan onda si i najvrjedniji plijen. Mnoge priče su neispričane, no postoje oni koji žrtvuju svoj vlastiti život kako bi javnosti pokazali tko su pravi negativci, a tko žrtve (privatnog) rata. Jedna od takvih osoba je bila Marie Colvin, američka novinarka koja je radila za The Sunday Times kao dopisnik vanjskih poslova sve do svoje smrti u sirijskom Homsu 2012. godine.

Biti novinar u paklu rata znači i biti osoba bez privatnog života čega je Marie i bila svjesna, no odlučno je govorila kako “nismo ništa uspjeli ako se ne suočimo s posljedicama rata”. A posljedice su velike. Mučenja, silovanja, ubijanja djece i žena prije svega, samo kako bi se vodio nekakav privatan rat zbog nekog suludog razloga. Svima je jasno da su u takve ratove upletene i vanjske politike, onih velikih vojnih i političkih sila, no to se spominje još rjeđe u medijima od nevinih žrtava rata. Srećom pa ovaj film nije išao u smjeru još jedne američke propagande, nego je jednostavno zaobišao dio o utjecaju na rat nemuslimanskih političkih i vojnih sila, ali se i koncentrirao na priču koja je trebala biti ispričana i putem velikog platna. A priča je temeljena na istinitim događajima, odnosno članku Vanity Faira “Marie Colvin’s Private War”/”Privatan rat Marie Colvin” te scenariju velškog scenariste i producenta iranskih korijena,  Arasha Amela. Bio je ovo i veliki izazov za redatelja Matthewa Heinemana kojemu je ovo i prvi pravi filmski zadatak, a kojeg je uspješno prošao, štoviše s iznimno visokom ocjenom.

Ovo nije patetična priča, ovo nije neistinita priča, ovo nije samo priča, ovo je istina, istina koja se često zataškavala, istina koja boli sve nas, istina koja govori o nestanku jedne cijele generacije. Počevši od Šri Lanke i Tamilskih tigrova, preko Libanona i Husseinovog Iraka, do Gaddafijeve Libije i još aktualne (nažalost) teme – Sirije. Svijet ne možeš učiniti boljim i to je bilo jasno Marie Colvin, ali joj je još jasnije bilo kako se može pobrinuti da se što više čuje za okrutnost života. Postala je ovisna o novinarstvu, novinarstvu s velikim slovom “N”. Bila je na prvoj crti bojišnice, na mjestima u koje nisu htjeli kročiti ni vojnici, na mjestima gdje je svaki korak značio i moguću smrt. Nije lako i ona je svjedok tome, njezino psihičko stanje je svjesno toga. Noćne more, proganjanja u snovima, bespomoćna mrtva tijela, pucnjave, fijukanje metaka i granata, detonacije. Svemu onome što je vidjela uživo bila je mentalni talac. Nisu važne ni nagrade, ni polica rezervirana za njih, važna je ta pisana riječ, najteža riječ koja se može napisati, a s kojom je potrebno predočiti čitatelju ono što su njezine oči zabilježile. Iako je zbog rata bila hendikepirana izgubivši jedno oko uslijed pada granate, jasno je vidjela koliko je svijet okrutan i pokušala zabilježiti zastrašujuće priče i svjedočenja nevinih žrtava. Pitanje koje se i danas postavlja i na koje nema odgovora, niti će ga ikada biti, jest – zašto? Na to pitanje ne mogu odgovoriti ni oni koji su ga stvorili, monstrumi i neljudi.

Nemoguće je ne pustiti suzu na ovaj film, ne pustiti suzu vidjevši ljudsku patnju. Samo budale ratuju, mnogi su to rekli. Drže pušku u rukama iz tko zna kojeg razloga. A Marie? Njezina “puška” je bila olovka, a njezine priče su bile život, onog malog čovjeka, onog koji si postavlja pitanje – zašto baš mi? Njezina olovka došla je i do Jasera Arafata, Muammara al-Gaddafija, ali i ono još važnije, došla je do otkrića masovnih grobnica, velikih zločina i terorističkih činova, silovanja i mučenja žena, ubijanja djece, do onoga zbog čega se neki ljudi mogu usporediti sa životinjama, štetočinama koje ne zaslužuju život na ovom prekrasnom planetu.

Zbog cijelog okruženja cijenjena novinarka Marie Colvin nije se mogla prilagoditi “vanjskom svijetu”, odnosno onom izvan rovova i ratnih zona, njezin privatni život nije postojao, njezin život je bio dio privatnih ratova o kojima je morala pisati i izvještavati, o čijim zločinima je morala govoriti javno. Ovu priču možemo usporediti i s nekim od najvećih hrvatskih ratnih novinara koji su također velike strahote proživljavali u ovom malom, ali isto prokletom ratu novije hrvatske povijesti. A mi, generacija koju je zahvatio rat, generacija koja je svoje prvo desetljeće provodila u atomskim skloništima i podrumima, može biti samo sretna što je preživjela za razliku od iste generacije u Siriji, Libanonu, Libiji, Iraku, Afganistanu, Šri Lanci i drugim mjestima zahvaćenima najvećim ratnim razaranjima u povijesti ljudskog života.

Ovaj film bi trebao potaknuti neke nove generacije da se ne bave ratom, nego mirom, da ne razlikuju ljude po boji kože ili nečem drugom, te u konačnici da cijene svoj i tuđi život jer kako je rekla još jedna kolegica novinarka koja više nije među nama, Helga Vlahović, “trčite ususret životu jer vjerujte, uvijek će se naći neki anđeo da nam prišapne, hajde, diži se, život je vrijedan i treba ga živjeti”. Ovaj film bi  trebali pogledati ne zato što je film, nego zato što je ovo priča o životu i smrti, te životu nakon smrti. Ima li ga uopće? Pitanje je svih pitanja, ali u jednom nereligijskom smislu. Marie Colvin, njezin osobni rat i novinarski rekvijem za privatni rat, kako i emotivna pjesma Annie Lennox (bit će žestoka utrka s Lady Gagom za Oscara), napisana posebno za ovaj film, kaže nakon zadnje scene.

Za kraj moram dodati fenomenalnu ulogu Rosamund Pike koja bi ove godine konačno mogla dobiti Oscara (nominirana za “Gone Girl” 2014. godine). U najozbiljnijoj (i odličnoj) ulozi bila je i zvijezda “Pedeset nijansi sive” Jamie Dornan, kojeg također vrijedi spomenuti, a svakako nije na odmet i dodati poznata imena kao što su Stanley Tucci i Tom Hollander i koji su svoj dio odradili standardno dobro. Redatelj je prikazao sve mane rata, sve strahove koje su imali oni koji su zahvaćeni njime, od psihičkog do onog fizičkog. Nemoguće će naći pogreške i definitivno se isplatilo što se uhvatio za ovaj ne tako jednostavan zadatak. I mislim da ne postoji bolja osoba za Marie od Rosammund, meni jedne od najboljih glumica današnjice. Za svaku pohvalu! Od gestikulacija, pokreta tijela, do sjajnog prilagođavanja temi priče.

I još jedna stvar, jeste znali da je novinarstvo s naglaskom na ratno dopisništvo jedan od najopasnijih poslova na svijetu i da svake godine svijet ostane bez “Marie Colvin”, jedne, dvije, tri…

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5