IZVJEŠĆE: The Frajle, koncert u Slavonskom Brodu – lale i osm(ij)esi
17. veljače 2019.
Željko Mirković Miki (117 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: The Frajle, koncert u Slavonskom Brodu – lale i osm(ij)esi

Odličan nastup Novosađanki u brodskoj koncertno-kazališnoj dvorani još je jedan glazbeno-scenski dobitak, kako za publiku, tako i za Dvoranu koja je još jednom pokazala da se programski osmišljenom koncepcijom postižu odlični rezultati.

Kad kažem lale, ne mislim samo na cvjetove (izgled) ili na njihovo geografsko podrijetlo, već i na odnjegovane i prilagođene glazbene izdanke bogate pjesmarice ovih prostora, ali i autorskog šarenila. I ritma i atmosfere koja nas je dva sata držala veselima, rasplesanima i raspjevanima. Visokoenergetski show, odlično osmišljen, bez imalo praznoga hoda, dobro garniran pričom i povremeno „smiren“ odličnim laganicama  – to je ono što smo dobili ove subotnje večeri od četiri Novosađanke koje su prisutne u diskografskom i naročito koncertnom smislu, evo već, deset godina. A za tih deset godina izbrusile su svoj stil koji je kombinacija onoga što im je dao rodni grad i utjecaja koje su u mladosti i iskustveno primile s ovih ravnica. Od Jadranskoga do, dakle, Panonskoga mora.

Odličnu podršku imale su u pratećim Frajlerima, mlađim dečkima i muzičarima koji ih precizno prate na (najčešće) dvosatom putovanju od, kako rekoh ulice Jovana Cvijića (neizbježni balaševićevski štih) do obala kojima su se često vraćale izvodeći, u prvom redu, Oliverove pjesme (lijep je to homagge čovjeku koji nam je svojim interpretacijama ostavio niz glazbenih stvari u amanet), ali i nekih drugih koje smo prije nekoga vremena mogli vidjeti i čuti u istom brodskom prostoru (za kraj koncerta ostavljena je “Zar je voljeti grijeh?” koju nam je prije dva mjeseca pjevala Zorica Kondža). Puno je tu čardaša u njihovim (“lepim”) nogama, ali i estama koji nam ne da da stanemo (ili sjedimo), već nas vozi ravnicama. Ali ne samo vojvođanskim, već i ruskima. Spasiba djevočke! Jer ste nas posjetile i na neke stvari koje se rjeđe čuju, čak i u ciganskim kolopletima, u jurnjavama od slobode (i na nekad in filmove kao što je “Cigani lete u nebo”).

No, to nije sve. Bilo je tu i svingeraja, i šlingeraja, i kabaretskoga, i tamburaškoga, sve u onom finom maniru koji znaju oni kojima je rođenjem to dano. Ali, znaju one biti i žestoke i obrecnuti se na svoje (suđene i nesuđene) ljubavi, pa onda zabremzati i umiriti se. I utišati dinamiku i smiriti ritam. I nakratko nas uspavati (bolje rečeno uljuljkati u san koji ne mora nužno biti ostvaren; jer tako je to u ljubavi i pjesmama). To se naročito osjetilo u prekrasnoj “Mrvice moja”. Riječima jedne od njihovih pjesama. Svoje, ničije, tvoje i svačije. Takve su Frajle. Uhvatljive i neuhvatljive. A to je ono što razumiju i đilkoši i kraljice. I muški i ženske.

 

Odlični vokali (to nije kurtoazna primjedba i ocjena), višeglasje i dobar spoj coveraja i autorskoga (osobnoga), te suradnja s odličnim producentskim kvalitetnim „macanima“ (poput neizbježnoga Gele), a na pojedinim nastupima pojačane stringsima, pokazuju se dobitnom kombinacijom koja je do najsitnijih detalja izbrušena čine njihov live act među najboljima te vrste na ovim prostorima. To su dokazale na s razlogom rasprodanim nastupima od Lisinskoga do Sava centra, ali odlazile su one i do Sarajeva (sjetimo se i istoimene stvari); testirano je to što cure rade i na sevdalinskim i na starogradskim i na pop „ispitima“. Nekada se znalo i što je to šlager (schlager), a tu su ovakvi sastavi da nas podsjete i na to. Osvrnule su se Frajle i na svoje početke, dok su još bile „Đevojke iz snova“ i kad su se zaljubljivale, i kad su se veselile, i kad su tugovale (a jedno od najmjesta za to je i Salaš 137; svakako otiđite tamo nanese li vas put prema Novom Sadu i ponesite dosta novca za tamburašku bandu). Vratile nam vjeru u to da taj „stari dobri“ svijet koji u glazbenom i ljudskom smislu „čuvamo“ postoji, ne samo u pjesmama i na ovakvim koncertima, već i u ljudima. Nije on nestao, samo ga treba potaknuti i predati mu se kad se za to pruži prilika. Emocije koje nam se nude iznad su svih žanrovskih rukavaca (a ima ih, rekoh, dosta u njihovom izričaju) i spoj (stapanje) u jednu smislenu cjelinu učinit će nas radosnijima.

Nije samo to što dobro pjevaju, sviraju i izgledaju, nije samo to što su vedre i iskrene, nije samo to što je jedna od njih Mirkovićka, već i puno, puno više. Imate li priliku da ih negdje vidite i čujete, iskoristite je. Bile su one nastupile i na “Lijepom našom”, bile su one i na “Runjićevim večerima”, bile su, a nadam se da će opet biti i na novom druženju u Brodu. Kada treba, one su frajerice, kada treba one su dame. One su odlične glazbenice. One su The Frajle.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)