IZVJEŠĆE/FOTO: Screaming Females u Močvari – jednostavni trijumf iskusnog power trija
11. ožujka 2019.
Karlo Rafaneli (13 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Screaming Females u Močvari – jednostavni trijumf iskusnog power trija

Screaming Females, indie rock power trio iz New Jerseya u subotu su u ugodno ispunjenoj Močvari održali svoj treći zagrebački nastup, ujedno i prvi nakon sedam godina.

Došavši na krilima svog prošlogodišnjeg, poprilično hvaljenog, sedmog studijskog albuma “All At Once” bend je s lakoćom demonstrirao značenje promotivnog blurba The Rolling Stonea koji im krasi vinilno izdanje albuma “D.I.Y Legends”.

Gitaristica i vokalistica Marissa Paternoster, basist Mike “King Mike” Abbate i bubnjar Jarrett Dougherty u najboljem smislu ostavljaju dojam uigranog, brojnim turnejama oblikovanog benda. Njihov hibrid hard rocka, post punka i indie rocka iznimno je pogodan za živu svirku. Paternoster koristi čvrstu, u groove počesto zaključanu ritam sekciju kao podlogu za demonstraciju svojih  raznovrsnih i prilično impresivnih vještina. Premda bi se po nekoj ustaljenoj definiciji indie rockeri trebali groziti hard rock solaža i monstruoznih rifova za rušenje zgrada, Screaming Females ne samo da ne bježe od klasičnih rock utjecaja nego ih krajnje funkcionalno i neglamurozno usvajaju. Svaka solaža, svako poigravanje dinamikom rifova usmjereno je dodavanju raznolikosti u pjesme i nastup, a ne u puku gitarsko-pirotehničku vještinu. Publika je to osjetila i bodrila bend koji je mahom prolazio kroz  posljednja dva studijska albuma i pokoju pjesmu iz ostatka kataloga. No uzvike odobravanja nisu zadobili samo “hitovi” s “All At Once” poput “I’ll Make You Sorry” ili “Glass House”, već kompletan set koji bend gradi na pametno postavljenoj dinamici između sugestivne post punk atmosferičnosti i hard rockerskih djelova za klimanje glavom. Sva raskoš takvog pristupa vidi se, primjerice, u sjajnoj “Doom 84” u kojoj ciklički rif jednostavno raznosi sve pred sobom. Vrijedi istaknuti i ekspresivan vokal Marisse Paternoster koji baštini nešto od razuzdanih afektacija Siouxsie Sioux, ali isporučenih manijakalnom energijom Corin Tucker iz Sleater-Kinney.

U aktualnoj priči o komercijalnoj smrti gitarske glazbe često se zaboravlja da su mali do srednje veliki klupski nastupi oduvijek bili njena okosnica i način prenošenja glasa o nekom bendu. Upravo zato ovakvi precizni, energični, posvećeni, ali po svemu nepretenciozni bendovi poput Screaming Females predstavljaju razlog zbog kojeg će se ta forma gotovo sigurno održati kroz naredna desetljeća.

Foto: Karla Matulina