Odmah po izlasku albuma “Portofon” Porto Mortovci su počeli dobivati sjajne komentare glazbene kritike zbog čega ih već neki smatraju vlasnicima jednog od najboljih albuma godine.
Još prije nekoliko mjeseci intrigirala me jedna pjesma koja je često puštana u Tvornici kulture kad bi neki koncert završio. Bila je to “do sljedećeg susreta” pjesma uz čiju si bas liniju odlazio do garderobe i napuštao Tvornicu kulture. Kasnije sam saznao da je to Porto Morto i pjesma “Nitko nikad ne ide sza mnom”. I upravo su bas linije, eksperimentalna glazba, puhački instrumenti i elektronika nešto što obilježava ovaj kolektiv. Tako je bilo sinoć i u Tvornici kulture gdje su osim pjesama s prvog albuma, promovirali novi studijski uradak. Dočekala nas je zanimljiva postava scene uz stare monitore i televizore na pozornici koji su prikazivali vizual novog albuma. Program je kasnio otprilike pola sata, što nije previše smetalo publici koja je tek ulazila, ali i vrlo dobro ispunila prostor koji je bio smanjen samo za sjedeća mjesta. Porto Morto je poznat po tome što ima veliku fan bazu koja je oduševljeno dočekala svaku pjesmu, doslovno i svaki ton, a svaku izvedbu nagrađivala velikim vriskom i pljeskom. Čini mi se da su u prvim redovima bile i neke groupie koje su vrištale valjda više na dva glavna vokala ispred njih nego na glazbu. Ali to su moje pretpostavke.
Koncert je protekao upravo onako kako sam na početku rekao, eksperimentalno, instrumentalno konkretnije nego vokalno što meni osobno odgovara, ali ipak treba još poraditi na nekim stvarima da bi ovaj projekt zvučao još bolje, odnosno da bi glazbeno bio na zavidnoj razini. Bas koji je probijao zvučnike i njihove improvizacije na instrumentima vladali su pjesmama. Prvi put sam ih slušao uživo, a prvi put općenito njihovu glazbu slušam jedno dulje vrijeme. Treba još slušanja i koncerata kako bih upio njihovu glazbu i na pravi način primio njihovu poruku. Za sada mogu reći kako je u pitanju vrlo zanimljiv kolektiv koji se vokalno još mora oblikovati, ali glazbeno je na dobrom tragu. Podsjetili me nakratko na Mimika Orchestra i Chui, iako nisu baš blizu njih.
Za pohvalu je što su uspjeli Tvornicu napuniti, a što nekim mnogim većim imenima nije pošlo za rukom. Bez obzira što su “tribine” bile ograđene niste baš lako mogli prolaziti kroz publiku, a što je još jednom potvrdilo činjenicu da ih dosta ljudi prati. I to dosta mlade publike, što me iznenadilo. No, potrebno mi je još jedno vrijeme da prihvatim u potpunosti njihovu glazbu i priču, pa se bacam na detaljno preslušavanje novog albuma, ali i vraćanje na prvi uradak. Zadovoljan sam kako je večer u Tvornici završila, ali mislim da može još bolje.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”41194″]