RECENZIJA: Nikola Vranjković: “Veronautika” – vjerujem, vjerujem… (“nema razloga da ne verujem boljem od sebe”)
29. svibnja 2019.
Željko Mirković Miki (108 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Nikola Vranjković: “Veronautika” – vjerujem, vjerujem… (“nema razloga da ne verujem boljem od sebe”)

Croatia Records postala je još bolja jer je objavila ovaj izniman album, a bolja je postala i Croatia (Hrvatska, op. a.). Barem u onom segmentu u kojem glazba (umjetnost) možda ne može promijeniti svijet, ali ga može učiniti boljim.

Prošlo je puno vremena otkako su nastale ove pjesme, nešto vremena je proteklo i otkako je ovaj izniman diskografski rad objavljen prvi put, a (poetska) pravda, kao i ona s velikim P, je spora, ali dostižna. Vrijedilo je čekati. Glazba i stihovi koje pred naša stopala i čula (i u lice nam) „baca“ pjesnik i rocker Nikola Vranjković, izniman su komad umjetnosti koji rijetko viđamo na ovim prostorima. Iz više razloga. Kako rekoh, i u pjesničkom i u izražajno-interpretativnom smislu. I u smislu duljine (trajanja), ovaj CD zahtijeva vaše vrijeme. Nema empetriranja, nema komprimiranja, nema preskakanja. Nego gotovo dvosatno prepuštanje slikama, viđenjima (unutarnjim i vanjskim) (pre)poznatim u našim vlastitim životima. Jasno iskazanima. I kad su liričniji i metaforičniji dijelovi u pitanju. I, da, dođe ti često da „koju ljutu popiješ“ jer si ljut, jer si bijesan, jer si rezigniran i nezadovoljan, ali i sretan; jer voliš, jer vidiš. I osjećaš.

Jednom je jedan bend pjevao da pjesnici koji ne vjeruju u vlastite stihove – piju. Ja bih to okrenuo. Nekad se pije jer upravo – vjeruju. Detektiraju pjesnici i ono što mi, obični „ne želimo“ vidjeti. Ili se suočiti s tim. Ali, „moraćeš da naučiš da živiš sa tim, moraćeš da naučiš da živiš sa tim…“. I morat ćemo. Ako već nismo. Prepusti se riječima. Koje itekako nešto znače. A kad su premazane „teškim (primarno) gitarskim bojama“ i kad zuji i lebdi, neću reći zloslutno, synth iznad nas. I kad se valja ritam. I kad nas ljulja bas. I kad nas glas njegov vodi iz pjesme u pjesmu, onda je to još jasnije. U isto vrijeme kao da smo pjesme čuli već stotine puta i kao da ih čujemo prvi ili treći put (parafraza je ovo rečenice Lazara Divjaka koji je sličnu stvar rekao za album) – kao da slušaš nečiji testamentni rad i kao da ga čuješ prvi put. Ali nije to ništa neobično. I glazbenici i slušatelji odgajani godinama na autorima i zvukovima „traže“ onaj „svoj“ zvuk ili izričaj koji će biti najsličniji njihovom pogledu na unutarnji i vanjski svijet. Nekad to nađemo u prošlosti, nekad u sadašnjem trenutku naiđemo na nekog novog-staroga „prijatelja“ (bliskoga, rijetkoga) koji u nekom drugom gradu „misli“ ono što mi mislimo u svome. Ili daleko od njega. Svoga grada. Iz kojega često znamo biti istrgnuti. I onda rastrgnuti trgamo komadiće svojih dana pa ih sastavljamo u mozaik koji ćemo (ili netko drugi) prepoznati. Takav osjećaj imam preslušavajući cijeli rad. Cijelu “Veronautiku”.

Iako bih mogao secirati i izdvajati pojedine pjesme, svejedno album shvaćam i prihvaćam kao cjelinu. Tako me učilo moje vrijeme. Takvom slušanju. Cjelini. Iz koje će me dijelovi pratiti i dalje. U vremenu. Namjerno na spominjem velike autore na koje me Vranjković podsjeća (po senzibilitetu, a ne epigonski ili copypasterski), da vam to ne bi odvratilo pažnju od onog bitnog, temeljnog, a o čemu sam već nešto napisao.

U današnje doba instant rješenja i (pre)brzoga i površnoga, “Veronautika” je nešto što nas podsjeća da život treba živjeti u real timeu. Pravom vremenu, s pravim ljudima, s pravim primarnim stvarima i s nadgradnjom koja se neće mjeriti brojem klikova, a onda iz radne memorije i sjećanja biti istom brzinom izbrisana. „Dve hiljade i kusur godina“ živimo i kraljujemo unatoč i usprkos (ponekad i baš zato) jer smo misleći (uživajući, slušajući; voljeni i nevoljeni), jer se probijamo kroz život i prema smrti ili životu vječnom sumnjajući i ne sumnjajući.

Nego, da se iz ovih „viših“ pjesničkih sfera vratimo dolje. I prizemljimo. Jer nekad valja i aterirati. Ne mora čovjek samo letjeti i pasti, kao što je to bio slučaj s mnogim talentiranim glazbenicima. Može se ponekad, na tren ili dva, i sletjeti. I u prenesenom i doslovnom smislu tih riječi tome nas uči gospodin Vranjković. Pomogao je mnogima drugim glazbenicima (svojim prijateljima) da zvuče bolje i da i njihova bremena i bremeplovi doplove do onih koji će to prepoznati. Od Satana Panonskoga do Bajage. I siguran sam da su ga i ova imena nadahnula (u svakom slučaju potaknula) da traži svoj glazbeni i umjetnički put. Sudeći po popisu na omotu albuma i sudeći po riječima samoga Nikole, život mu je bogat, a drago mi je da je i blagoslovljen talentom i da taj život može oslikati teškim i ponekad lakim i lepršavijim glazbenim bojama.

Put je (bio) dug, a na tom putu su znakovi (Block Out, raniji radovi “Za ovde ili za poneti” i “Bremeplov” i ocjene kolega muzičara) koje također treba „vidjeti“ (čuti). Što se “Veronautike” tiče završavam posuđujući riječi pjesnika. Na nebu i u ovim pjesmama trepere (modre) zvijezde u daljini… Meni je dovoljno, a nadam se da ćete i vi prepoznati, barem njih pet.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5