Odlično posjećen i od strane publike i kritike prihvaćen nastup jednoga od najiskrenijih i najboljih rock autora s ovih prostora u prostoru koji su napunili rijetki (i strani) izvođači.
Nije za zanemariti da se istu večer igralo finale Lige prvaka u Madridu u kojemu su mnogi očekivali neke sasvim druge klubove. No, to je bilo dok nisu ispali tzv. igrački i financijski favoriti i na kraju su povijest ispisali engleski velikani, a trijumfirao je i njemački trener na klupi Liverpoola. Glazba je umjetnost i inspiracija, ali kao i u sportu (nogometu) zahtijeva mnogo discipline, rada, žrtvovanja… Često se sjetim ovih paralela i (naoko) miješanja krušaka i jabuka, jer mi za pojedine autore i izvođače bude žao kad svoje unutarnje svjetove iz ovih ili onih razloga ne uspijevaju „donijeti“ (prenijeti publici) na onaj način na koji ih oni „vide“ unutar sebe. Dijelom su za to oni sami krivi, dijelom su tu i objektivni razlozi (financijska sredstva, produkcijski uvjeti…), a dijelom je to zbog toga što podrška glazbenika koji bi im u tome trebali pomoći izostaje u onoj mjeri u kojoj bi neki radovi, albumi, mogli biti (još) bolji. I još jedna, ne manje bitna stvar – od onih koji su nam srcu i umu dragi, koji su „rijetki“ i iskreni u onome što rade, od njih više i očekujemo. Prema njima smo i kritičniji.
Neupitna je činjenica da je Goran Bare izniman rock autor, jedan od nekolicine koji se, unatoč nekim komercijalnim uzletima, ili bolje rečeno, prihvaćenošću od, ne samo „svoje“ publike, uvijek držao svog „puta“. Koji je trnovit, teži, ali trebalo je ostati svoj. Na tom putu, ne zanemarujući i osobne razloge, treba spomenuti i umjetničke mijene i „nezadovoljstvo“ koje hvata misleću dušu kad „razvojno“ stagnira ili kad mu (prema njegovim riječima) dotadašnji glazbeni izraz (zvuk, u prvom redu) postane „dosadan“, neinspirativan. I onda, to je logično, treba naći nov (izraz), nove suradnike, unatoč tome što ga dotadašnji (suradnici; od njih su mnogi i prijatelji) dobro razumiju. Stihovi, pak, nikad i nisu bili u pitanju, no ipak valja reći da je i tu bilo i odličnih, ali i „samo“ dobrih. Koliko to može zadovoljiti autora tako velikog kalibra- o tom potom. Karijera koja traje godinama, unatoč ( ili baš zbog toga) beskompromisnom glazbenom i životnom stavu, zavrjeđuje najviše ocjene, a pokušaj da se publici ponudi „nešto novo“ i „punije“- također je hvale vrijedno. To je, u ovom slučaju (koncertu kojim su predstavljene “Nuspojave”, ali i presjek iz bogate Baretove pjesmarice) imalo svoje razloge. U prvom redu umjetničke.
Svi se svode na jednu činjenicu. To su odlične (ili dobre) pjesme. Dobra stvar može biti predstavljena ogoljena, šaptom, ili uz akustičnu gitaru, ili uz bend, ili u ovom slučaju u raskošnijim aranžmanima, koji takvim stvarima ne mogu nauditi. Već ih mogu samo poboljšati i razveseliti, kako autora, tako i publiku. Od početka („sirovog“, gotovo bismo rekli „krvavog“; “Ljubav krvari” i “Krvarim od dosade”) nižu se odlične pjesme, u kojima publika uživa bez rezerve. Pun je parter, pune su i tribine. Ljudi uglavnom pjevaju. I nikom nije lepše neg je nam, samo da je Bare(m) svaki dan… Gitara je pamtljiva čvrsta i jaka (i u riffu i u solo dionicama naročito), a orkestar aranžmanski i izvedbeno nadgradnja je punini zvuka koja je neupitna. Puhači i klavijaturski premazi dobro su došli i u stvarima koje (hijerarhijski) dolaze odmah nakon amblematskih “A ti još plačeš”, “Vrijeme je da se krene” (dva puta),” Ja sam budućnost”… Izdvojio bih i reggae verziju “Puta ka sreći” sa (sretnim) punk svršetkom.
Bare komunicira s publikom, a poneke intonativne nedosljednosti pokrivene su interpretativnim posebnostima čovjeka koji je odradio i posvetu velikom autoru i pjesmi (ponovno) otpjevavši “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” za koju se nadamo da će je jednom, uz još neke njemu drage, objaviti na zasebnom diskografskom radu.
Goran Bare je čovjek koji stvara, ali znamo i sluša druge autore, koji na njega utječu na razne načine. A onda on traži svoj „način poseban“. Ni kiša koja je prijetila (a i padala) nije poremetila ovaj happening koji će mnogima ostati u pamćenju. Naročito energetski i dobrom vibrom, no za ubuduće bih volio (s obzirom na reprezentativnost, u prvom redu pjesama, a onda i ekipe koja ih je predstavila) da rezultat bude još bolji.
Foto: Ivica Drusany
[envira-gallery id=”42812″]