U današnje vrijeme vrijednost nekog proizvoda uveliko ovisi o tome u što je upakirano, čak se i vrijednost ljudi često ocjenjuje po pakiranju, nekom odijelu ili nekim cipelama koje čovjek nosi.
Novi album Brucea Springsteena “Western Stars“, njegovo devetnaesto studijsko izdanje odjeveno je u jedno odijelo u koje Boss do sada nije odijevao svoje albume, ali nije to nešto što čak nismo mogli od njega i očekivati. Nakon 2005. godine i akustičnog “Devils & Dust” ovo je prvo Springsteenovo solo izdanje (bez E Street Banda) u kojemu smo ovaj put dobili lijepu zbirku od trinaest pjesama u klasičnom Bruceovom stilu, ali u ponešto drugačijim izvedbama.
Najavni singlovi “There Goes My Miracle“ i “Hello Sunshine“ dali su naslutiti da ćemo dobiti glazbeno jedan malo drugačiji album od onoga na što smo do sada navikli, ali tek kad je album izašao dobili smo i potpunu sliku.
Nekoliko puta sam pažljivo preslušao “Western Stars” normalno, kao što ga sluša svatko, a onda sam ga stavio ponovo i pokušao ga preslušati drugačije (valjda imam tu sposobnost) pa sam slušajući u glavi izbacio kompletan instrumentarij i orkestratorij i potpuno ga ogolio ostavivši samo glas i akustičnu gitaru koja je, ili može biti, u podlozi svake pjesme na albumu, i na kraju sam dobio što? Nebrasku 2.0!
Što je “Nebraska”? Odgovor sigurno zna svaki Springsteenov fan, a sigurno i oni koji nisu veliki fanovi ali su svakako poznavatelji Bossova dosadašnjeg rada. Meni osobno vjerojatno najdraži njegov album snimljen prije nešto manje od četrdesetak godina, akustična folk zbirka izuzetnih priča/pjesama koje su u početku trebale biti obučene u isto takvo nekakvo bogatije instrumentalno odijelo, ali onda je netko primjetio da te fenomenalne pjesme žive i dišu odlično i u takvom obliku, ogoljene do kraja. “Nebraska” je svakako jedan od svjetionika u diskografiji Bruce Springsteena, a upravo ovaj “Western Stars” me jako podsjetio na “Nebrasku”.
Možda nešto manje hermetičan, svakako malo i optimističniji, ali još uvijek je tu ta ista cesta, još uvijek su tu auti, vlakovi, konji… Odijelo koje je albumu “Western Stars” obučeno je ponajviše recimo nekakvoga country senzibiliteta, i to čak onoga starijega iz možda šezdesetih i sedamdesetih godina kada su se puno više koristile gudačke orkestracije.
Prvi put je ovo da Springsteen ulijeće u pravi country ili čak country pop, ali za sve postoji prvi put, a ako baš hoćemo biti realni i nekako sagledati Ameriku kao jednu ogromnu zemlju, moramo reći da je ona vjerojatno osamdesetak posto provincija. A što bi drugo provincija bilo negoli country.
“Going to the country“ sigurno ne znači “idemo u grad“, iako se današnji super popularni country već debelo uvukao i u velike gradove, ali to ovaj put nije tema.
Country Brucea Springsteena više je zemljopisni pojam pod kojim podrazumijevamo baš te prašnjave ceste kojima se voze ti veliki auti, ali ovdje se ne radi o countryu u doslovnom smislu jer ipak su Springsteenov rad i stil previše originalni i karakteristični i on se ne prilagođava žanrovima nego u ovome slučaju čak možemo reći da su žanr prilagodili njemu i da se definitivno on nije utopio u tom istom žanru. Upravo to odijelo koje je obučeno ovakvom Western Staru možda mu danas i najviše pristaje. Boss je načinio još jedan glazbeni iskorak u svome dugogodišnjem izričaju.
Kada bi ga pratili i analizirali njegov rad od samih početaka vidjeli bismo da ga je cijelo vrijeme tog istoga rada vodila poprilično slična nit vodilja, a to je nekakva svekolika američka tradicionalna glazba ukorijenjena u folk, klasični rock, rokenrol i sve njegove inačice pa smo evo na kraju došli i do countryja.
Nekome taj stilizirani country pop ili nekakav chamber country paše, nekome ne, meni osobno da, ali naravno ukusi su različiti.
Od uvodne “Hitch Hikin’“ krenuli smo na put kako i sam naslov kaže, a kroz sljedeće “The Wayfarer“, “Tucson Train“ nastavljamo istim tim putem dalje, samo možda mijenjamo prijevozno sredstvo, zaustavljamo se u “Sleepy Joe’s Caffeu“ i ponovo smo na drumu u “Drive Fast“. Stižemo u “Somewhere North of Nashville“ da bismo pred kraj završili u “Moonlight Motelu“. Sve su to naslovi i biseri od pjesama koji nas vode kroz ovaj album, a cijelim tim putem prate nas zapadne zvijezde na nebu, “Western Stars“ ili možda bolje rečeno Country & Western Stars.
Iako znamo da su u korijenu albuma odlične pjesme, dosta njih u ravnini s nekim od najboljih Springsteenovih radova, ipak treba pričekati neko vrijeme da se vidi kako će stvari s ovoga albuma disati i kako će se u nekoj budućnosti vrednovati u odnosu na Bruceov kompletan glazbeni opus.
Vidim ovaj album na neki način kao solo akustični Springsteenov album koji je Boss akustično i vokalno dovršio kao Nebrasku i koji je nakon toga došao u ruke producentu (kao nekad Phil Spector koji je dobio od Beatlesa “Let it Be Naked“ i od njega stvorio “Let it Be“) koji je stvorio Western Stars u obliku u kojemu ga danas imamo.
Foto: Rob DeMartin
Lijepo bi bilo možda jednoga dana čuti i Western Stars Naked, tko zna, a lijepo bi možda jednog dana bilo čuti i Nebrasku u aranžmanima s bendom? Možda i to doživimo.
U svakom slučaju palac gore za Bossa i za to što je uvijek spreman za promjene.
Foto: Danny Clinch