U srcu Slavonije ugostili smo Slovenca u čije veliko srce i um stanu mnoge stvari koje je s radošću podijelio sa svojom vjernom publikom u formi dvostrukoga programa. Predstavljanja zbirke priča i koncerta.
Ima onaj stari štos koji kaže: ljudi u životu nerado slušaju tri stvari. Istinu, poeziju i jazz. No, opet, s druge strane, ima (rijetkih) ljudi koji svoj umjetnički život i karijeru temelje upravo na tim trima osnovama (i još nekima) i uporni su i postojani. I rastu i razvijaju se i nećete vjerovati – uspiju. Unatoč i usprkos prvoloptaškom štosu s početka ovoga ekspozea. Oduvijek sam volio Lačni Franz. Neobičnost izraza i slovenski jezik nisu bile prepreke da izvrsni stihovi i glazba dopru do mene i samo to bi bilo dovoljno da Zoran Predin ostane na jednom od bitnih mjesta mojih formativnih godina. No, godine su prolazile, trebalo je dalje ići. U svakom mogućem smislu. I išli smo. A išao je i Predin. Mijenjao se i širio okvire svoga izraza jer znamo, a to je još jednom rečeno i na pjesničkoj večeri u Đakovu, nekad ti omeđenost nalaže da se makneš i od usvojene i ustaljene forme i okušaš se u „ozbiljnijem“ mediju. Pisanoj riječi, a ne samo otpjevanoj.
Uz talent, koji je neosporan i dokazan, dobro je imati i pomoć onih „na čijim ramenima stojiš“. „Dobrih Pastira“ ili „Crnih ovaca“, kako kad. A oni su, u Zoranovom slučaju, birano društvo. Od Čehova, preko Arsena, ali i (Kreše) Blaževića (koji je također pisao odlične priče, osim što je bio i glazbenik), zatim Cohena i brojnih drugih, uzora i prijatelja, ljudi s kojima je surađivao, ali i dijelio jedno vrijeme koje je vrijedilo živjeti. Vrijeme u kojem si imao vremena trošiti ga (i sebe) s ili bez posljedica, u kojemu kompetitivnost i ubrzani tempo nisu tjerali na izgaranje (burn out) da bi što prije stigli tamo gdje ćemo ionako stići. I o tome piše u svojim pričama, ne bez ironije, ali s puno ljubavi i razumijevanja. Polako (kako i govori). U downtempu, kako se to danas kaže. Pametno i s puno duha. I sa zrnom mudrosti. Koja nam je tako potrebna u ovo vrijeme gluhih i glupih. Kad izgovorimo riječ kantautor uočavamo u osnovi riječi dio koji se odnosi na pjev. Ali, možemo ga čitati i kao prezime velikoga njemačkoga filozofa. Mudroslova Immanuela. E, to mi je uvijek bio drugi asocijativni niz kad bi se susretao s već spomenutim umjetnicima. Kantautorima. Znam, reći će skromno i s poštovanjem i Predin, on se ćuti tek „šegrtom“, pogotovo kad mu knjigu npr. u Splitu predstavljaju Tomić ili Dežulović ili Gall (jer je iza njih, u kvantitativnom smislu, više književnih činjenica), ali kvalitativno, njegova poezija i proza mogu izdržati test. Onaj kritičarski i čitateljski. Zato i preporuka. (I) čitajte Predina! Bit će to dobra pomoć i lijek protiv tuge današnjega trenutka.
Što se, pak, glazbenoga dijela đakovačkoga programa tiče, pomagao mu je Igor Polak na drugoj gitari, a koncert je počeo meni jednom od najdražih stvari s albuma “Adijo pamet”, “Vaterpolist”. Naviknuti smo na verzije na slovenskom, ali priča o ovoj i drugim stvarima koje su odsvirane, zaslužuju da ih se čuje u bilo kom jeziku. S bilo kojom pratnjom. Podsjetio bih na posljednji album “Zoran pjeva Arsena” u gipsy swing maniri. Miješaju se stvari i emocije. “Na svoji strani”, “Kaj bi mi brez nas”, ali i “Tvoje nježne godine” (kaže Zoran da bi dao pola svog opusa da je napisao ovakvu stvar) ili genijalne “Zarjavele trobente” (kakav završetak nastupa!). Prije toga sjetili smo se Margite S. u “Kosi boje srebra” ili ljubavi uopće (u “Dance Me to the End of Love”). U pričama koje je pjevao ili napisao toliko je jednostavnosti i ljepote. Da, i onoga što je začin života, i gorkoga i grkoga, ali u prvom redu, onoga što nam na lice crta osmijeh.
U posljednjoj priči u knjizi podsjeća nas kako je to kad naiđemo u životu na nešto lijepo. Koliko nas to čuva, tješi i prati. I kako to treba njegovati. „Statičnu i pokretnu ljepotu“. “Dno nima dna” sa slovenskoga je (pod naslovom “Glavom kroz zid”) prevela Jagna Pogačnik. I ovaj „dva u jedan“ program, održan je, a gdje drugdje, u kultnoj kulturnoj oazi, u Rock baru King u Đakovu.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković