Mark Knopfler, nekadašnji frontmen Dire Straitsa, sastava kojeg su naši stariji imali prilike gledati 1983. i 1985. godine u Zagrebu, ponovno se vratio na naše područje te je ove subote nastupio u dvorani Stožice u Ljubljani.
Zadnji put je bio u Stožicama, kako je to šaljivo rekao, dok je bio vrlo mlad i stalno se propitkuje treba li stati sa sviranjem. Na to je publika reagirala glasnom negacijom što je Marku bilo dovoljno da nastavi sa sviranjem. Bilo je nekoliko njegovih monologa tijekom koncerta koji je trajao nešto više od 2 sata, nekima je to bio možda zamor, a nekima poput mene, koji ga po prvi put slušam uživo, čak i zanimljivo. Treba saznati pokoju više o Čarobnjaku, a čovjek koji je na pragu 70. godine svakako ima što za reći.
Set lista se nije nešto značajno mijenjala za razliku od koncerta večer prije u Beču, a standardno je set otvorio jednom od najboljih solo pjesama, “Why Aye Man”. Pravi country rock užitak u produženoj verziji i zvuk kakvog se iskreno nisam nadao u ovakvoj dvorani. Tome je pridonijela i činjenica kako su zvučni iznad pozornice bili raspoređeni u polumjesec tako da je svaki slušatelj mogao imati isti doživljaj. Doista je bio briljantan i na tragu najboljih koncerata na kojima sam ikada bio. Light nešto manje zanimljiv, ali opet dostojanstven i u maniri glazbenog veterana kojemu ne trebaju nikakvi vizualni spektakli da bi napravio spektakl. Uvijek se dokazivao samo glazbom i isključivo glazbom pa takvog dokazivanja nije nedostajalo ni u Ljubljani.
Odmah u prvih 15 minuta dobili smo i najveći hit “Sailing to Philadelphia”, a šteta što s istog i istoimenog albuma nismo čuli i poslasticu “What It Is”. I dalje mnogi misle kako dolaskom na koncert Marka Knopflera zapravo dolaze na koncert Dire Straitsa. No, takav repertoar i užitak neće dobiti, a i zašto bi. Čovjek s devet studijskih, devet soundtrack i četiri albuma sa suradnjama u svojoj solo karijeri itekako ima razloga nazvati ovo (da ne kažem isključivo) svojim koncertom. Ipak, za one koji su došli čuti tih par pjesama Dire Straitsa Čarobnjak s gitarom im je taj užitak i priuštio. A opeta zašto bi u krajnjoj liniji zanemario ono s čime je obilježio glazbenu povijest. “Once Upon a Time in the West”, nježna “Romeo and Juliet”, “On Every Street” i zanimljivo čak tri pjesme s albuma “Brothers in Arms” koji mu je očito emotivno i glazbeno jedan od dražih: “Your Latest Trick”, “Money for Nothing” i “So Far Away”.
Na koncertu je često spominjao svoje rane godine, kako je rekao, naivne, mlade i neiskusne godine, a tijekom kojih je autostopom prešao cijelu Europu, od britanskog otočja do Grčke. Bila je to savršena najava sjajne akustične pjesme “Matchstick Man” s novog albuma “Down the Road Wherever”, a koja je stvorila idiličnu atmosferu, pogotovo s prearanžiranim dijelovima koji su na tragu celtic glazbe njegovog podneblja.
U skoro pa punim Stožicama, koje su imale i za parter sjedeća mjesta, nastavio je s predstavljanjem svojeg benda. Ono što je fascinantno oko benda, u njemu je izuzev Knopflera 10 članova, a kako je Čarobnjak istaknuo, jednom su popisali koliko zajedno sviraju instrumenata. Došli su do brojke 48. Na to se sve Mark našalio činjenicom da on svira samo gitaru. Svaki od članova benda je vrstan glazbenik, multiinstrumentalist, a neki od njih s Markom sviraju već dulje vrijeme, čak i iz razdoblja Dire Straitsa, poput genijalnog Terryja Williamsa. Tu je i jedan od najvećih flautista na svijetu, Mike McGoldrick, a ono što posebno moram pohvaliti je bubnjarsko-udaraljački tandem Ian Thomas-Danny Cummings. Neki se nedavno na koncertu Foo Fightersa u Puli diče titulama “najbolji”, kako po pitanju bubnjara Taylora Hawkinsa, tako i po pitanju benda. Veliku težinu ima ta riječ i nije ju potrebno koristiti previše u glazbi. A ako ćemo se baš razbacivati, onda su ti isti trebali biti na ovom koncertu i čuti kako udara ovaj tandem. Oduzimaju dah! Pogotovo na pjesmi “Postcards From Paraguay” koju je i publika jedva dočekala. Plesni ritam, šarenilo od lighta na pozornici i bend u pravom jam sessionu. Jedan od najboljih dijelova koncerta, iako je o tome nezahvalno govoriti jer je cijeli repertoar u detalje izvanredan i pomno posložen.
Za kraj regularnog dijela koncerta izveli su još jednu jam sessionovsku “Speedway at Nazareth” koja je publiku izvukla iz stolica, kako onih na parteru, tako i s tribina. Zaštitari su tu malo popustili pa je zadnjih nešto manje od pola sata koncerta proteklo u pravoj gužvi na parteru.
Publika kao publika traži još, pogotovo nešto iz repertoara Dire Straitsa. Na bisu se vraćaju klavijaturist i spomenuti tandem, te u prearanžiranom intru na tragu electro-synth zvuka najavljuju jedan od najvećih hitova u rock povijesti “Money for Nothing”. Malo mi je prežestoka bila Knopflerova gitara na ovoj pjesmi i za moj ukus previše soliranja, ali opet dostojanstveno i ništa loše. Štoviše, izvanredno! Skoro desetominutna verzija bila je dovoljna da publika dobije ono i što je očekivala. Dam se okladiti da je većina njih došla samo zbog ovog trenutka, odnosno Dire Straitsa. Po meni je to možda i nepravedno prema glazbeniku koji je sa solo karijerom također iznimno uspješan kao i s onom kojoj je odavno zatvorio vrata. Povremeno proviri i prisjeti se, ali vrata su zauvijek zatvorena. Bilo je tu i one publike koja je na početku koncerta upalila svjetlo na mobitelu pa je Mark odmah na prvoj pjesmi zamolio tu jedinku da prestane i ugasi svjetlo, a što je ostatak publike nagradio velikim pljeskom. Nađu se uvijek takvi ljudi koji više brinu o svojem Facebooku, nego o koncertu, a da ne govorim o glazbi. Slušajte glazbu, dragi ljudi, ima puno više ljepote u njoj nego što ima u tom svjetlu koje ste upalili.
Drugi bis nam donosi još jednu iz zlatne škrinje, “So Far Away”, a treći bis logičnu i s “vidimo se neki drugi put” playliste “Going Home”, temu iz filma “Local Hero”.
Ako izuzmemo priču između pjesama bio je ovo koncert koji je glazbeno trajao nešto manje od 2 sata. Dovoljno za nas željne Čarobnjaka s gitarom! Prsti ga i dalje služe, osjeti se da dosta brine o samom zvuku kojeg još jednom moram pohvaliti i zbog kojeg mogu reći da je ovo vjerojatno jedan od najboljih koncerata godine. Mark s takvom lakoćom svira gitaru i bez obzira koliko puta prije izvođenja pjesme rekao u šali “pokušajmo”, svaki put s bendom zvuči kao jedan veliki orkestar koji je naštiman kao švicarski sat. Na ovoj turneji ima i prošireni sastav benda, pa mu se pridružila i puhačka sekcija, dok je trubač Tom Walsh i jedan od back vokala.
Zaista idilično, glazbeno izvanredno i sve to u 70. godini života. Autostoper iz Glasgowa u ulozi Čarobnjaka s gitarom!
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”44192″]