RECENZIJA: Thom Yorke: “Anima” – učinkovit nastavak autorske opsesije
4. srpnja 2019.
Karlo Rafaneli (15 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Thom Yorke: “Anima” – učinkovit nastavak autorske opsesije

Treći samostalni album Thoma Yorkea nastavlja njegove dugogodišnje tematske i zvukovne preokupacije.

Snimljen u suradnji s kućnim producentom Nigelom Godrichem, “Anima” izbjegava konvencionalne strukture strofa-refren-strofa u korist meandrirajućih synth odiseja koji odaju trajnu fascinaciju elektronskom glazbom. Koncept albuma kao istraživanja i bilježenja snova utjelovljen je u istodobno prozračno neuhvatljivim i ritmički izrazito prisutnim pjesmama.

Yorke je i kroz solo rad i u Radioheadu demonstrirao ne samo zavidno i dubinsko poznavanje elektronske glazbe koje nadilazi priklanjanje određenom trendu, nego i rijetku sposobnost spajanja elektronskog producenta i kantautora u jednu autorsku ličnost. U tom smislu “Anima” dosta podsjeća na njegov solo prvijenac “The Eraser”, na kojem su se osobne preokupacije također redale preko naizgled hladnih instrumentala.

Ono što možda može zasmetati jest opetovano inzistiranje na distopijskom konceptu kojemu se Yorke svako malo vraća još od “OK Computer”, no na glazbenoj razni ne može se reći da stoji na mjestu. Nastao kroz editiranje dužih “jamova”, album profitira od kombinacije opuštene, nepredvidljive strukture pjesama i zvukovne kohezije. Radiohead često ne daje prostor za takav slobodniji pristup i opće je poznato da pjesme prolaze duge faze nastanka, što je nedavno ovjekovječeno i procurenim sesijama snimanja albuma “OK Computer”. “Anima”, baš kao i njegov svaki dosadašnji solo projekt, uključujući i supergrupu Atoms for Peace i soundtrack za film “Suspiria”, zvuči dovoljno odmaknuto od matičnog benda da se izbjegnu klasične optužbe za korištenje B-strana ili demo snimki glavnog projekta.

Ne bih ipak ovakav album introvertiranih, međusobno isprepletnih snolikih pjesama bio sklon proglasiti najboljim Yorkeovim samostalnim radom. U krajnjoj liniji to mi se čini i pomalo nepotrebnim. U pitanju je nastavak dugotrajnog istraživanja i kao takav nudi dovoljno razloga za veselje starim fanovima, ne pokazujući pritom znakove autorske stagnacije. S druge strane, sad već s velikom sigurnošću možemo govoriti o tematskim opsesijama tehnologijom, snovima, napadajima panike i sličnim lajtmotivima kasnog dvadesetog i ranog dvadesetprvog stoljeća, što možda nije toliko zamorno, koliko je jednostavno kontinuirano obrađivano kroz posljednjih četvrt stoljeća.

Foto: Alex Lake

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5