RECENZIJA: The Raconteurs – “Help us Stranger” – suvenir drugog doba
9. srpnja 2019.
Karlo Rafaneli (16 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Raconteurs – “Help us Stranger” – suvenir drugog doba

Povratnički album prve supergrupe Jacka Whitea nakon desetogodišnje stanke (druga su kudikamo opušteniji i nepredvidljiviji Dead Weather u kojima svira basist Jack Lawrence) dočekan je s osjetnom dozom entuzijazma, uspjevši doći i do prvog mjesta Billboardove liste.

Whiteovu reputaciju kao jednog od vodećih rock autora današnjice nije uspjela poljuljati ni namjerno polarizirajuća priroda podosta eksperimentalnog prošlogodišnjeg solo ostvarenja “Border House Reach”, ni niz poprilično (pasivno) agresivnih reakcija prema medijima koje ga godinama prate.

Svejedno, treći album The Raconteurs, projekta u kojem autorske dužnosti White dijeli s Brendanom Bensonom, zvuči kao namjerni odmak od nepredvidljive prirode spomenutog posljednjeg sola u vode onog po čemu je posljednjih petnaestak godina i najprepoznatljiviji – melodičnog, lijepo zamišljenog i realiziranog (neo)klasičnog rocka.

Već od prve pjesme, posvete Detroitu u “Bored and Razed”, jasan je smjer albuma. Bensonov power pop senzibilitet tu je kako bi dao osjećaj kohezije, a Whiteove gitarherojske tendencije bend povezuju s tradicijom klasičnog rocka od The Who i Rush do Crosby, Stills, Nash & Young i Donovana čiju su “Hey Gyp (Dig The Slowness)” ovdje obradili. Taj “radnički” senzibilitet bez puno filozofije ujedno je najveća vrlina albuma koji ni ne želi pripadati u 21. stoljeće, već egzistira kao neka fusnota ili dopuna glazbi sedamdesetih. Premda se ovo na prvu može shvatiti izrazito pejorativno, zapravo savršeno opisuje karijeru Jacka Whitea, čovjeka rođenog u krivo vrijeme, koji se uporno trudi dokazati kako ono zapravo nije završilo. No, kad se uzme jako dobar prosjek njegovog cjelokupnog opusa u čiju sredinu “Help us Stranger” otprilike upada, onda se zapravo nema za čim žaliti.  Problem je samo u tome što suvremena gitarska glazba nema futurista jednake vidljivosti i kvalitete koji bi parirao Whiteovom klasicizmu.

Ocjena
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5