“Scarface”, “The Untouchables”, “Carlito’s Way”, “Mission Impossible”, sve su to velika djela Briana de Palme, sada 78-godišnjaka koji je svojim redateljskim umijećem gledatelje itekako znao prikovati uz svoje fotelje.
Nevjerojatni smisao za detalje, sitnice koje se mogu sjetiti samo rijetki, emocije, napetost do zadnjih minuta filma, glumačka ekipa čije sjajne izvedbe i danas pamtimo kao neke od najboljih u povijesti filma – sve se to veže uz Briana de Plamu. Vjerujem da će svaki ljubitelj filma otići u kino čim čuje u traileru njegovo ime, stoga smo se i mi uputili u Kaptol Boutique Cinema gdje se ovih dana prikazuje njegov novi film “Domino”. Nazivom dosta nepredvidljiv, ali i prva njegova redateljska uloga u 7 godina.
Nažalost, radnja filma je već puno puta viđena na velikom platnu. ISIL, teroristički napadi, privatne osvete, zavjere, tajne službe koje ponovno za neke više ciljeve ne gledaju na one obične ljude – tipične teme koje ne donose nešto neočekivano. Radnja je smještena u Kopenhagen, glavni grad Danske, a okreće se oko dvojice policajaca koji slučajno tijekom jedne klasične smjene otkrivaju nešto puno veće od onoga što su očekivali. Kako to biva u ovakvim filmovima, jedan policajac (Lars – glumi ga Søren Malling) je veteran, uzor mlađem kolegi (Christian – Nikolaj Coster-Waldau), stup sigurnosti, a mlađi kolega je pak smotan, kasni na posao, nema životnog iskustva niti vlastite obitelji pa shodno tome u partneru vidi i svojeg drugog oca.
Mladost i nespretnost će upravo koštati Christiana koji tijekom noćne smjene slučajno ostavlja službeni pištolj kod kuće. Na prvu situacija koja bi ga mogla koštati samo suspenzije, a u stvarnosti glavni razlog zbog čega se u njegovom životu događaju turbulencije koje nije mogao niti sanjati. Od pogibije partnera, preko činjenice da je upravo partner varao svoju bolesnu suprugu s drugom kolegicom te tako iznevjerio mnoge oko sebe, do toga da će se lokalni policajac pronaći u situaciji kad će odlučivati o životima tisuća i tisuća ljudi.
ISIL svako malo priređuje nove terorističke akcije koje Christian sa svojom novom partnericom Alex (Carice van Houten) pokušava spriječiti. U sve se, naravno, upetljao i CIA (Joe Martin kojeg glumi Guy Pearce) koji u svemu ovome vidi jedan viši cilj pa pokušava pregovarati s kopenhaškom policijom o razmjenjivanju. Policiji ubojica njihovog kolege, koji ujedno i osvjećuje smrt oca kojeg je smaknuo ISIL, a CIA-ju jedan od vođa ISIL-a za Europu. Nije mi se svidjelo što je cijela priča tekla tako da svatko od gledatelja može unaprijed znati što će se dogoditi, a pogotovo što je u ovu ne baš tako laku temu upetljao i ljubavnu priču koja na trenutke dominira.
Od početka do kraja film je bio dosta predvidiv, a sami završetak napravljen je prenaglo i bez inspiracije. I koliko god se vlasti borile protiv terorizma teško će ga biti iskorijeniti, a što pokazuje i poruka na kraju filma. Rijetki su bili napeti trenuci, mogu jedino izdvojiti scenu prilikom koje umire Christianov kolega, ali od Briana de Palme bi se očekivalo nešto više, konkretnije, neočekivano i kao što sam rekao na početku – one sitnice, detalji i emocije koje će vas dovesti do ruba živaca, a u čemu je de Palma nekada bio majstor. Ipak mu je 78 godina pa je moguće kako više nema (previše) osjećaja i inspiracije za film ili je izgubio smisao za krimiće koje je tako dobro znao raditi.
Cijelim filmom izdominirala je i glazba za koju jedino mogu reći da je izvrsna, a potpisuje je talijanski skladatelj Pino Donaggio koji je s de Palmom surađivao još 80-ih godina. Čak su to njegovo talijansko podrijetlo i i suradnja na starim filmovima izgleda doprinijeli tome da čujemo bogate orkestracije tipične za filmove toga razdoblja, a za koje su glazbu radili još poznatiji talijanski skladatelji poput Nina Rote i Carla Sovine ili čak Ennija Morriconea.