IZVJEŠĆE/FOTO: 66. Pulski filmski festival (2. dan) – više od (glumačke) igre
15. srpnja 2019.
Željko Mirković Miki (114 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: 66. Pulski filmski festival (2. dan) – više od (glumačke) igre

Dvostruki program, domaći i strani, drugoga dana Festivala, omogućio je publici uvid u odlična, prije svega glumačka ostvarenja recentne europske produkcije.

U Kinu Valli u sklopu Europolisa prikazan je film “Žena” švedskoga redatelja Björna R. Lungea. Početak nas (blago) podsjeća na “Divlje jagode” velikoga Ingmara, no samo zbog inicijale (dodjele, u ovom slučaju, Nobelove nagrade), a onda kreće u drugim smjerovima. Naravno, Björn nije Bergman, pa seciranje i analiziranje, te rekapitulacije ne idu duboko, ali svjedočimo solidnom ostvarenju u kojem se ističu glumačke kreacije. U prvom redu Glenn Close. Za ovu ulogu na mnogim je festivalima dobila zaslužena priznanja, a nominirana je opet zasluženo i za Oscara. Sekundira joj također izvrsni Jonathan Pryce koji, u svojim (pre)zrelim umjetničkim godinama daje sve bolje i bolje glumačke rezultate. Ponešto “tanka” premisa (i priča) tako je, ipak, “izvučena” međuigrom dvoje velikana, a doista bi ih bilo lijepo vidjeti u scenariju i donekle režiji već spomenutoga svjetskoga top ten redatelja. Nažalost, to se zbog prozaičnih i bioloških razloga neće dogoditi. Pojedine scene su iznimne, naročito ona na samoj dodjeli Nobela. “Klecanje” Joan (Close) je kudikamo bolje i snažnije usporedimo li ga s “klecanjem” markize de Merteuil u “Opasnim vezama” (na samom kraju kad joj zviždi cijeli Pariz). Taj prijelomni trenutak film(ov)a potvrda je jedne iznimne karijere i s nagradama ili bez njih poticaj da ova velika glumica (i na televiziji i na filmu) ima još štošta reći. Na radost publike.

Poprilično popunjeno kino Valli pokazuje zanimanje gledatelja i za repertoar koji najčešće nemamo prilike vidjeti u standardnoj (multiplex) ponudi. Prošetali smo i do hijerarhijski i nominalno lokacije br. 1, do Arene da bi vidjeli kraj Brešanovog “Koja je ovo država” i naklon dijela glumačke ekipe. A onda, rekao bih, prava poslastica, barem kad je domaći film u pitanju. Bobo Jelčić već je pokazao, i nagradom u Puli potvrdio, da od njega možemo puno očekivati. To dokazuje i svojim posljednjim radom “Sam samcat”, dramom (i kao žanrovskom i kao sadržajnom odrednicom) u kojoj se otac djevojčice, odličan Rakan Rushaidat, u administrativnoj šikari (bolje bi bilo reći šikani jer ga, naravno, nemilice šikaniraju) pokušava izboriti za češće viđanje djeteta. Puno bolje i životnije obrađena tema od Vječnih tema kojima robuju neki naši filmski radnici.

Pitanje je i talenta, odnosno načina na koji prikazuju život svagdanji i osjećaje (uzvišene) koje guše oni (ispod)prosječni. I ostale glumačke kreacije su na vrlo visokoj razini pa se ljudi često pitaju kako iste osobe mogu kreativno glumački blistati pod vodstvom jednoga “zapovjednika”, a biti “bljeđi” i plošni kod drugoga. “Ne pomaže medicina”, rekao bi treći i jedan od najvećih, Berković, govoreći o ljubavi, a ovdje parafraziramo (intelektualnog kralja) Zvonimira u kontekstu “Sedme umjetnosti”. Jelčićeva režija je odlična, film je kratak, dinamičan, a i kako rekoh puno bliži hrvatskoj (regionalnoj) stvarnosti i stvarnosti svijeta koji u bliskoj i univerzalnoj temi može prepoznati i svoje lice i naličje. Još je prerano, ali što se domaćega rada tiče film koji bih preporučio za gledanje, a i za, ako smijem reći, nagrade.

RECENZIJA: Vinko Brešan: “Koja je ovo država” – komedija (Volio bih…)

U moru ponude temom se izdvaja, kad govorimo o domaćem filmu, “Dnevnik Diane Budisavljević” za koji se nadam da će o vrlo bolnoj temi progovoriti iskreno, barem poput Donnersmarckova “Djela bez autora”. I da, filmska publika (a i javnost) neće “otkrenuti pogled”. Engleski naziv Florijanova filma (“Do Not Look Away”) trebao bi biti moto gledanja filmova i “promatranja” života uopće.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)