IZVJEŠĆE/FOTO: Michael Bublé po prvi put u Zagrebu – čarolija!
17. rujna 2019.
Željko Mirković Miki (115 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Michael Bublé po prvi put u Zagrebu – čarolija!

Star Produkcija ponovno nam je omogućila fantastične trenutke uz veliku međunarodnu pjevačku zvijezdu koja je potvrdila svoj umjetnički, ali i ljudski status na “domaćem” tlu, u zemlji njegovih predaka.

„Ovdje sam zbog samo jednog razloga. Da donesem – ljubav“, rekao je u jednom (od mnogih) čarobnih trenutaka Michael Bublé dodajući i to da je svo ulaganje, sav novac ove raskošne produkcije, otišlo u – glazbenike i glazbu. Da, bilo je tu izvrsnih, odlično uklopljenih svjetlosnih efekata i video popratnih sadržaja, ali naglasak je stavljen na čaroliju interpretacije, pjesme, aranžmanskih i plesnih rješenja. Sve bismo mogli staviti u jednu jedinu riječ (u koju sve može stati) – (o)smijeh. Radost koju donose pjesme koje već godinama interpretira ovaj izvrstan umjetnik. Mnoge od njih čuli smo i u drugim, također vrhunskim izvedbama, a Bubléove verzije stoje uz bok onih kojih se sjećamo od ranije. Od Bobbyja Darina i Franka Sinatre do novijih vremena. Zanimljivo je da i mlađa publika, a bilo je dosta mladih na koncertu, visoko cijeni ono što Michael radi, iako bi se to moglo (ipak) svesti pod egidu „stare škole“.

Od samoga početka (i ne samo naslovom pjesme) krećemo u pravom smjeru – “Feeling Good”. Nakon toga jedna od njegovih najpoznatijih – “Haven’t Met You Yet” – i nema stajanja do samoga kraja. Iako je ova doista lijepa i romantična večer implicirala više nježnih (i sporijih) stvari, koncert je sve samo ne spor. Balans je i više nego dobar. Nakon “My Funny Valentine” stiže “Sway” s odličnim solo izvedbama na trubi. Jednoj, drugoj, pa trećoj…publika je od prvog trenutka „unutra“. I ne samo fan pit, nego i parter i tribine. Komunikacija (zabavljački dio) Michaelova nastupa odličan je. Potpuno prirodan, nekurtoazan, iako su, naravno, mnoge stvari pripremljene i uvježbane i u tom smislu. Govori o povratku, zemlji svojih predaka, a njegova simpatičnost i nepatvorenost nailazi na bučno odobravanje čak i kod (rekao bih) patetičnih trenutaka „ljubljenja tla“ kojemu se, eto, na simboličan i doslovan način vratio. Iskrenost u konferansi je na jednako visokoj razini kao i interpretacija. Intonativno da ne govorimo, ali i onaj „saft“, ono što ga izdvaja iz mase onih koji i u današnje doba pokušavaju „naći“ svoj put (i karijeru) kroz raznorazne inačice pjevačkih emisija, inače vrlo popularnih u nas i u svijetu.

“Fly Me to the Moon” u izvedbi „Josipa“ iz publike posebno je simpatična. Veselje, veselje, smijeh i osmijeh. Dobro raspoloženje, dobar feeling – to se ne da kupiti, iako se Buble lijepo zahvalio i na tome da smo kupili vrijedne ulaznice i odvojili naše dragocjeno vrijeme; no zauzvrat smo dobili jako puno i u glazbenom i u ljudskom smislu). Smiraj ili break, kako hoćete, dolazi u vidu prekrasne “When I Fall in Love”, da bi se nastavilo u mladenačkom ritmu i prisjećanju na početke (on kao šesnaestogodišnjak; nije smio ni piti, a već je rasturao po klubovima…). Bezvremenske i svevremenske “Buona Sera” i “Just a Gigolo”, ali pravi lom (i “dizalica“ za one malobrojne koji se do tada nisu ustali i zaplesali i zapjevali) nastaje na “Never Can Tell” (mnogima je u mislima scena iz Tarantinova “Pulp Fiction”). Ovo nije fikcija, ovo je pravi plesno-pjevačko-radujući raspašoj i još jednom potvrda da su ovakvi koncerti potrebni (i mladima i starijima), ne samo u glazbenom nego bih rekao i u terapeutskom smislu. Znajući, naravno, i za sve ono što se događalo (u biografskom smislu) u Bubleovom životu vidimo da je sreća i zadovoljstvo ovoga čovjeka nama (osjećajima) prihvatljivo i da nije „samo“ dobro uvježbana vrhunska predstava.

Ponovno ples, selfieji s publikom – za sve se ima vremena, iako smo svi (i izvođač i mi koji dijelimo ove magične trenutke s njim) svjesni prolaznosti. Panta rei. To je posebno naglašeno u “Forever Now” koju pratimo ježeći se i jednim okom gledajući fantastičnu video pratnju, a drugim uhom Bubléovu (još jednu u nizu) vrhunsku (emotivno slamajuću) izvedbu. Često govori (i kroz pjesmu) o obitelji, a posebno je lijepa i istinita rečenica koju mu je davnih dana izgovorio otac (kad je Michael dobio prinovu) – dani će ti biti dugi, a godine kratke. Istina je. Život teče (često kažemo „curi kroz prste“), ali zato ga treba živjeti i, naravno, oplemeniti, što češće i prema mogućnostima, ovakvim plemenitim momentima. Koji ostaju dugo ili zauvijek. I imati nekoga s kim ćeš to podijeliti. Ili mu ispričati dan, dva ili koji tjedan poslije.

Iz nježnosti i sanjarenja prenula nas je jamesbondovska izvedba “Cry Me a River” s kojom i završava jednoipolsatno druženje s Michaelom. Barem onaj „službeni“ dio. Još jednom valja naglasiti, ne samo „odgovor“ i reakciju publike, nego i interakciju i suradnju glazbenika (njih četrdesetak), te savršenost showa koji smo vidjeli i čuli u Areni. Zahvala, instrumentalni intermezzo, a onda predivan bis koji završava s “Always on my Mind”. Lijep završetak prelijepe večeri s Michaelom Bubléom koji nam je donio emociju i iskrenost, glazbenu i ljudsku. I ono od čega (bi)smo svi (trebali biti) sazdani. Ljubav.

Foto: Mimi Inhof