Nagli dolazak jeseni u Zagreb ove srijede, 2. listopada, nakon lijepog i toplog dopodneva i kratkotrajnog poslijepodnevnog nevremena nije spriječio ljude da dupkom napune Močvaru te pogledaju i poslušaju black midi, bend koji je kako ih neki mediji na otoku predstavljaju jedan od najuzbudljivijih ili čak najbolji novi bend u Velikoj Britaniji o kojemu nitko ništa ne zna.
Očigledno nije da nitko baš ništa ne zna jer loš glas se daleko čuje, a dobar još dalje. Hype je napravljen, a mi smo se zaputili u Močvaru kako bi vidjeli je li opravdan ili nije i s velikim uvjerenjem mogu reći da jest.
Večer je otvorio Goran Lautar sa svojim projektom Neon Lies i u nekih pola sata priuštio nam je jedan intenzivno emotivni performans predstavljajući svoju kombinaciju synth/electro/punk/darkwave glazbenog putovanja koju su svi prisutni u klubu, a okupilo se oko njega (bio je ispred bine) popriličan broj ljudi, popratili s pažnjom i nagradili velikim pljeskom. Dva albuma i nekoliko singlova i EP-ja objavio je u ovoj svojoj, nazovimo je novoj karijeri, a dio toga predstavio nam je i sada u Močvari. Gledali smo Gorana ovoga ljeta i na nekim festivalima, ali močvarni mrak možda je i ponajbolja scena za njegove nastupe. Bio je dobar uvod za ono što je sljedilo.
Nedugo nakon Gorana s razglasa se oglasila izdistorzirana Katy Perry i uz nju na pozornicu izlaze black midi. Nakon nekoliko uvodnih singlova s kojima su skrenuli pozornost na sebe, nedavno im napokon izlazi i album prvijenac “Schlagenheim” i slika koju smo do tada imali o njima postaje potpuna. Kombinacija post-punka, math rocka, noisea, psihodelije, a po nekima čak i jazza odrednice su samo utoliko ako bi morali navoditi ono u čemu black midi plivaju, ali na kraju ipak bih rekao da su potpuno posebni i izmiču definicijama.
Od prve sekunde nastupa dobili smo jednu ubitačnu, žestoku i glasnu kombinaciju svega nabrojanoga, a svakako valja napomenuti i vizualni dojam svirke benda iako uopće nemaju nekakvu posebnu koreografiju nego je svatko u nekom svom posebnom svijetu. Geordie Greep je na vokalu i gitari, Matt Kelvin je na drugoj gitari, Cameron Picton na basu, a za bubnjevima Morgan Simpson. I svi su odlični instrumentalisti. Fantastične noise međuigre dvojice gitarista ne bi bile moguće da u podlozi nije takva moćna ritam sekcija koja melje sve pred sobom. I upravo taj Morgan Simpson je ono nešto na čega se ovaj bend ponajviše naslanja. Nevjerojatne promjene tempa čovjek odrađuje, a da ne trepne (jazz) i sve to prati bend koji je nevjerojatno uvježban. Posebna priča je gitarist Matt Kelvin. Takvu dozu ludila (pozitivnog) nisam dugo vidio, a njegove gitarističke akrobacije pojačane s elektroničkim intervencijama oduševile su sve u publici.
Najprogresivniji gitaristički bend u Londonu i grupa koja izmiče definicijama i gura gitarsku glazbu u čudna, hipnotička područja neka su od napisa o ovome bendu, a nakon ovog nastupa u Močvari svakako bi se s većinom toga mogli i složiti. Od ekstremno glasnih dijelova do ekstremno tihih, kada se muha mogla čuti u publici, pa nazad, vodili su nas black midi kroz svoj glazbeni svijet i pokazali nam da u glazbi, a pogotovo u ovome segmentu, stalno dobivamo nešto novo i kvalitetno.
Frenetično su odsvirali kompletan “Schlagenheim”, naklonili se publici i otišli. Bez suvišnih riječi i bez okretanja za sobom. Dovoljno je bilo ono što su pokazali na bini.
Black midi nisu više najbolji novi bend u Velikoj Britaniji o kojemu nitko ništa ne zna. Od sada svi oni koji su im nazočili u Močvari znaju puno o njima, a svakako se nadam da im je ovo tek prvi nastup kod nas i da će nam se ponovo vraćati. Jesen je došla u Zagreb, a pamtit ćemo je po odličnom, moćnom i žestokom otvaranju sezone u Močvari uz black midi.
Foto: Tomislav Sporiš (Ravno do dna)