IZVJEŠĆE: Maja Posavec, Ivan Kapec i zbor Mozartine u Kerempuhu: Večer s Cohenom – Leonard(a)
8. studenoga 2019.
Željko Mirković Miki (118 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Maja Posavec, Ivan Kapec i zbor Mozartine u Kerempuhu: Večer s Cohenom – Leonard(a)

Prelijepa glazbena večer na treću godišnjicu odlaska Pjesnika u vječnost. Maja Posavec dostojan je interpret njegovih stihova (pjesama) koje žive vječno.

Sve (“nad”)ljudske, zapravo pjesnikove, umjetnikove, sumnje, nesigurnosti, neumitnosti (istinitosti) ili jednom rječju “sigurnost” (ljubav), pretočene su u hod po rubu i unutar, u dubinama, ove večeri koju je nama i sebi darovala Maja Posavec. Gitara, Ivan Kapec, bas, bubnjevi i saksofon pratili su je na tom putu koji je u isto vrijeme i „utabana“ staza (set lista sastavljena je od pjesama koje bi prepoznao i neekspert za Kanađaninovu pjesmaricu) i široko polje otvoreno za novo-staro vlastito čitanje ovih prekrasnih stihova (boli) i lijepe, često bolne glazbe. Noble. Nobel. Važno je i nije važno. Velik je onaj koji otvara svoje dubine i „baca srce pod tuđa stopala“, a to je Maji, Slavonki, po Marganu Tadeonu, poznato još od malih nogu, otvarajući i naše i njeno srce da bi tu „okrvavljenost“ i „prokrvljenost“ spremno izložila na sceni.

Nije lako „obraditi“ pjesme koje svi mislimo da znamo i dati im svoje i naše (zajedničke) razloge postojanja. To našoj vrijednoj umjetnici itekako uspijeva. Prvoloptaška (“pčelinja”) asocijacija povezuje rad pisan velikim slovom, a tu se podrazumijeva i „razumijevanje“ repertoara i njegovo značenje njoj, i plodove (med, ali i pelin koje ovakav opus po definiciji nosi). Od “Sisters of Mercy” do “Marianne”, od početka do kraja nižu se biseri Cohenove “literature”, jasno i dikcijom i interpretacijom artikulirane. Svi volimo “pjevati pjesnike”, ali da bi to zavrijedilo javno izvođenje treba imati “cooderovskoga” smisla. “Verzije” moraju imati “ono nešto svoje”, a opet zadržati temeljnu misao autora. To uspijeva samo onima koji imaju glas i stav, ljudski i umjetnički, a Maja je upravo takva. Pridodamo li tome suvereno kretanje po sceni i “vladanje” prostorom i publikom, te “pratnju” vrsnih glazbenika – mora se dogoditi nešto kvalitetno i lijepo. Mozartine su svojim mladenačkim šarmom i glasovima još bolje obojili glazbenu sliku koju sam i ovaj put (jer gledao sam i slušao Posavec u različitim formama i izričajima) promatrao širom zatvorenih očiju.

Žanrovski bismo, da hoćemo, ali nije nužno, mogli nazvati koncert plovidbom kroz stilove i načine, ali oni su tako fino (bez šavova) spojeni u jednu cjelinu, da je uživanje u kompletnoj slici moguće i bez zagledanja u matrix. Kad sam spomenuo pratnju, pri tome nisam mislio na puko glazbeno sekundiranje, već na unutarnje i vanjske “osmijehe” onih odvažnih glazbenika koji su na zajedničko “putovanje” Arhipelagom Cohen krenuli s Kapetanicom znajući da ih na tom plovu očekuju nevere poput one najčešće među ljudima – skepse. U prijevodu – nevjerovanja. Znam da su se mnogi pitali može li to “diranje nedodirljivoga” dati dobar rezultat. Uvjerili smo se da ne može. Dati. Dobar rezultat. Rezultat je odličan. Drago mi je da je sa, za mene “nultoga”, Leonardova albuma “I’m Your Man” izvela velik broj skladbi, miješajući i kako već rekoh stilove (žanrove), ali i ritam, funkijajući, kada to možda nismo očekivali i smirujući “otkucaje srca” kada nam je to bilo potrebno.

Posebno me se dojmila “Alexandra Leaving”  s pomalo podcijenjenog albuma “Ten New Songs”, meni jako dragoga, a izvela je, naravno i, “Who by Fire” uz vještičje, šekspirijanske, pokrete koji postaju “zaštitni” znak kao što je za npr. Cockera bilo ono njegovo sviranje air guitara. “Lover (lover, lover)”, pa “Famous Blue Raincoat”, “First We Take Manhattan” i tome slično. Predlažem, ako smijem, da buduće nastupe proširi sa skladbama s Cohenovih recentnijih ostvarenja.

Stihovi (krasnoslovljeni naizust), te vrlo malo priče između pjesama također su dobar izbor za ovu lijepu intimnu večer(u) u kojoj smo blagovali ono što nas čini sretnima i tužnima (ljudima). Život sam. Sebe same i Nju (Maju Posavec) otkrivali smo pomoću stručnjaka za pitanje srca. “Kardiologa” Cohena. Rekla je  i objasnila mada to rijetko čini što joj Leonard znači. Prenijela je to na jedini pravi način i na nas. Na pravom mjestu. Tamo gdje obično stanuje i caruje (o)smijeh.

Foto: Privatni album Tatjane Prvulović Mirković