IZVJEŠĆE/FOTO: 15. Pozitivan koncert, prvi dan – grad ljubavi
23. studenoga 2019.
Music Box (6495 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: 15. Pozitivan koncert, prvi dan – grad ljubavi

“Brate moj s Atlantide, gledaj što vreme ide…” – već je petnaest godina prošlo od prvog Pozitivca, hvale vrijedne ideje i sadržaja koji je od prve godine privlačio velik broj (pravih) ljudi. Jer, zdravlje bi nam trebalo biti iznad svega, a čovjek je zdraviji kad je educiran i kad je dodatno “štićen” i “liječen” glazbom.

Suza u oku što je zadnji Pozitivac, ali i osmijeh na licu zbog ljudi koje ćemo ponovno sresti i izvođača koje ćemo poslušati. Petnaesti i zadnji Pozitivac otvorila je Manntra, bend koji bez obzira na respektabilnu inozemnu karijeru i dalje ima mana zbog kojih će još jedno vrijeme biti prvi izvođač na ovakvih festivalima, a što znači i najmanje važan. Šteta, jer su na tragu nečeg dobrog, ali još ga ne znaju dovoljno dobro napraviti. Okupio se i tek nešto sitan broj ljudi na parteru pa ih nije puno publike i čulo. Na početku nastupa gubile su se gitare u zvučnicima, pa ih je možda to i dekoncentriralo za dalje jer je bilo još grešaka koje je svatko mogao primijetiti. Nedovoljno dobro za neki bolji dojam.

Mile Kekin i ekipa u svom kratkom i žestokom nastupu predstavili su njegov solo album i to su napravili na vrlo visokoj razini. “Kuća bez krova” sazdana od snova i sjećanja i još koječega “podignuta” je pred zavidnim brojem publike koja će napučiti Ledenu dvoranu i uživati u ovoj lijepoj večeri, a ponešto i naučiti. “Zidari” i “tesari” u pratećem bandu “tesali” su nešto više od pola sata u furioznom tempu, energetski snažno, gitarističko-klavijaturno bogat repertoar koji je garniran s nekoliko star(ij)ih stvari (“Dolje je bolje”; nije, na žalost, bilo Ivanke djevojački Mazurkijevič). Potencijal albuma kojim se frontman Hladnog piva predstavio publici je dobar, a nekoliko pjesama je zasluženo osvojilo i tzv. širu (radijsku, TV …) publiku. Pri tome, naravno, valja istaknuti “Reno 4” i “Takav par”, ali i ostale zaslužuju da se vrte i kao soundtrack naših (barem dio) života, a ne samo Profesorovog. “Profesorski” predstavljeno u Domu sportova, a još jednom podsjećam na “asistentski” doprinos pratećeg “builderskog” osoblja i publike.

Nakon gospodina Profesora iz Gajnica, evo nam i Senora Darka. U svom stilu, ležerno i prirodno. Izlazi iz radne odjeće maslinara i otočara i “oblači” odoru superjunaka zagrebačkih (pariških) ulica. I mornara svjetskih, žanrovskih i drugih oceana. U oba outfita odlično se snalazi i osjeća, a taj osjećaj nebrojeno puta prenosi na svoju publiku. I nije važno je li to njegova generacija ili su to nešto (ili puno) mlađi, učinak je uvijek isti. Pozitivan. Genijalne stvari, ponekad možda nisu izvedene na top razini (mala sviračka i tehnička prokliznuća), ali “dizelaški” pristup jedna je od karakteristika Rundekova nastupa. Bezvremenske skladbe nadrastaju (kako vrijeme ide; i ono na konkretnim nastupima i uopće) ovakve situacije i uvijek sve završava (i na ovom nastupu i uopće) u beskraju divnoga glazbenoga sadržaja. “Sejmeni” i “Šejn”, ali i “Apokalipso” ili “Ima ih” uče nas životu i stavu, nekad i bolje od škole same (da parafraziram Springsteena i njemu slične).

Što se stava tiče, nema puno bendova i kolektiva (ne samo u muzici) koji će ga jasnije istaknuti i artikulirati od headlinera, ne samo ove nego i obje večeri. Dubioza kolektiv. Bez sumnje, vrhunski bend. Pogotovo uživo. Jer, “ako nemaš stav…”. A pokazali su ga na nekoliko načina. Najvažniji je onaj izvođački, ali nisu nevažni politički, ljudski… Oni svojim poštenim pristupom pokazuju kako izlazak pred publiku treba izgledati. Nema stajanja. Nema predaje. Plesačko, pjevačko, repersko, sviračko i edukativno. Sve je tu! Pokazuju nam kako je jednostavno podijeliti „rulju“. Samo izađeš na pozornicu i kažeš im što da rade (koga da mrze, kome da zvižde…). A onda nam opet kao šestogodišnjem djetetu pokažu kako to nije dobro i kako samo zajedništvom i korištenjem “mozaka” možemo naprijed. Svijest i djelovanje u skladu s riječima i pjesmama. Dual-pristup ( rno-bijelo, cvrčak-mrav, žanr-žanr) pali i ovaj put. Zagreb pleše i pjeva. I sluša kada treba.

Nisam ni sumnjao da neće biti govora o aktualnim stvarima. Ne samo o ideji vodilji Pozitivca. Već i o predstojećim predsjedničkim izborima, ali i o obrazovanju i štrajku učitelja i profesora. Za tu prigodu poslušali smo poruku Sindikata, ali i odrecitirali izmijenjenu Funkcionersku zakletvu koja bi nas trebala, ne samo nasmijati nego i natjerati na razmišljanje. I natjerati nam suze na oči. A suza je bilo i to ne onih radosnica za vrijeme “Pionirske”. Dobro prolaze i “hitovi” “Rijaliti” i “Kažu”, ali i stara “repanja i reganja”. Vožnja bez ograničenja brzine traje gotovo dva sata. Bilo je i lirskih momenata, saksofonska “milovanja” u “Careless Whisper”, ali je veći dio vremena proveden u skakanju i šutki. Ali ne i prešućivanju onoga zbog čega smo se okupili u Ledenoj. Zbog ovoga danas i onoga što nas i našu djecu očekuje u budućnosti. A već se nazire kakva bi ona mogla biti.

Da citiram Kekina: “Dolje je bolje”, ali i da nastavim – bilo je odlično i na tribinama. Zagreb je još jednom pokazao da je “grad (bratske, sestrinske…) ljubav” i da nade u glazbenom i inom smislu ima. Pozitivac je svoju ulogu odigrao, ali postoje drugi načini da se utječe na svijest pojedinca, jer kako kaže stara filmska – “sreća pojedinca – uspjeh kolektiva”. Kolektiv i Rundek i Kekin i Manntra odsvirali su prvu večer. Bilo je, ukupno gledajući, za pet(naest).

Pišu: Željko Mirković Miki i Nikola Knežević

Foto: Nikola Knežević