Antonio Banderas i Penélope Cruz svoje prve profesionalne filmske korake napravili su u španjolskoj kinematografiji, a tijekom karijere oboje su se sreli s jednim od najpopularnijih svjetskih redatelja, Španjolcem Pedrom Almodóvarom.
U Cinestar kina diljem regije stigao je film, kako su ga najavljivali, s ulogom života Antonija Banderasa, “Dolor y gloria”, odnosno “Slava i bol” redatelja Pedra Almodóvara, a koji u fokus stavlja redatelja Salvadora Malloa koji je imao svoj uspjeh života nakon kojeg je uslijedio emotivni, psihički i ljubavni krah, na egzistencijalnom rubu u ljudskom i mentalnom, ali ne i financijskom smislu. Pratimo doslovno njegov životni put, od života u siromašnim uvjetima do razvoja njegovog intelekta i uspjeha te konačnog pada. Pri tome treba pohvaliti glumačku postavu koja je bila dio njegovog dječačkog puta i onu iz starijih dana. Prednost ipak dajem Penélope Cruz koja se još jednom dokazuje kao briljantna glumica i u kojoj ovoga puta prevladavaju strast i emocije jedne majke, a što je i specijalnost samog redatelja u njegovim ostvarenjima.
Samo najhrabriji mogu nadjačati život u teškim uvjetima i iz tog pakla proizaći kao snažne i inteligentne osobe, a mali Salvador je to i pokazao. Štoviše, od njega su učili drugi, prije svega mladić Eduardo koji je u zamjenu za znanje odrađivao poslove u njihovom derutnom domu. Već u ranom životnom razdoblju dječak počinje imati problema sa zdravljem da bi kao odrasla osoba bio pravi medicinski fenomen. Dakle, život ga nije mazio u svakom pogledu pa i u ljubavnom, a kako je vrijeme odmicalo tako je njegovo opredijeljenje išlo u smjeru homoseksualnosti, a što znači u modernom društvu i usamljenosti. Upravo je neuspjeh u ljubavi razlog zašto Salvador psihički više nije mogao izdržati tempo slave. A slavu je postigao režijom jednog filma čija se velika obljetnica približava, a s time i ponovno prikazivanje u jednom kinu.
Sve mu je to evociralo uspomene na djetinjstvo, odrastanje, majku, majčinu ljubav, Eduarda, ali i nesuglasice s glavnim glumcem toga filma, Albertom Crespom kojeg glumi Asier Exteandia. Nakon što je odlučio ponovno stupiti u kontakt s njim otkriva kako je i njegova karijera doživjela krah jer se nikada nije uspio vratiti na stare staze slave. U svemu tome, a kako bi prestali misliti na neuspjeh, životni i profesionalni, pomaže im droga koja ih doslovno odvodi u neki drugi emocinalni svijet, manje stresan i s puno manje problema. Doslovno poput Marcela Prousta i njegovih kolačića, tako je Salvadora određeni fragment života vraćao u djetinjstvo kad je bez obzira na simoraštvo život bio puno bolji.
U međuvremenu rađa se potencijalna ideja, a nastavno na njegovo konstantno udaranje po tipkovnici, da se jedan njegov tekst pretvori u kazališnu monodramu u kojoj će Alberto glumiti glavnog protagonista. A s obzirom da je tekst bila istinska životna i ljubavna priča Salvadora bilo je za očekivati da će se kad tad netko u svemu prepoznati i evocirati također svoje uspomene na lijepe životne trenutke. Upravo se to i dogodilo i u život nesretnog Salvadora vraća se Federico Delgado, obiteljski čovjek koji također pati, za ljubavi, za nekim neprežaljenim trenucima, strašću koja je kratko trajala, ali je itekako bila slatka. Dvije duše nakon dugo vremena ponovno se spajaju, doduše samo na kratko, ali dovoljno, baš kao i Proustov kolačić, da se ugrije onaj unutarnji osjećaj i osnaži mentalni sklop koji će u konačnici izvojevati pobjedu. Ne samo onu životnu, nego i nad samim sobom, a što je još veća pobjeda.
Kolačić po kolačić, odnosno komadić prošlosti po komadić prošlosti i Salvador uz sve poteškoće uspjeva vratiti osmijeh na svoje lice, prije svega vidjevši svoj odraz u jednoj prekrasnoj, davno nastaloj portretnoj slici. U svemu tome veliku ulogu ima njegova majka koja baš tih dana broji zadnje uzdisaje. Iako je njezina uloga nešto manja od Penélope Cruz, moram pohvaliti odličnu Juliettu Serrano koja je svojim očima i emocijama govorila sve.
Nikada nije kasno za sreću, nikada nije kasno za slavu, a bome nikada nije kasno ni za tugu. Jedno pokreće drugo, a drugo utječe na treće i obratno, no od životnih izazova moramo se izboriti sami. Almodóvar je to izvrsno prikazao u ovom nevjerojatnom filmu, ali i svemu kao i uvijek dodao dozu napetosti i u isto vrijeme opuštenosti i humora. Kako u nama dok smo još djeca čuči potencijalna odrasla osoba, tako i u odrasloj osobi konstantno čuči dijete. Hoće li biti tužno ili sretno, slabašno ili snažno, na nama je. A ljubav? Ona je prolazna, baš kao i život, no zašto potratiti vrijeme na razmišljanje o jednom i drugom i suočiti s s depresijom i anksioznošću, kad postoji i način za učiniti sebe sretnim ili manje tužnim, kako god to nazvali. Možda vratiti se prvoj ljubavi, bila ona nešto emocionalno ili poslovno, suvereno vladati njom i ponosno koračati ususret životu. Ipak je samo jedan i ne treba odustati samo tako od njega! Jer uvijek će postojati netko tko će ti svaku borbu olakšati ili barem ju psihički ili bilo kako drugo učiniti lakšom.