Prilagodite postavke pristanka

Koristimo kolačiće kako bismo vam pomogli da se učinkovito krećete i izvodite određene funkcije. U nastavku ćete pronaći detaljne informacije o svim kolačićima u svakoj kategoriji pristanka.

Kolačići koji su kategorizirani kao "Neophodni" pohranjuju se u vašem pregledniku jer su neophodni za omogućavanje osnovnih funkcionalnosti stranice.... 

Uvijek aktivan

Necessary cookies are required to enable the basic features of this site, such as providing secure log-in or adjusting your consent preferences. These cookies do not store any personally identifiable data.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Functional cookies help perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collecting feedback, and other third-party features.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics such as the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Performance cookies are used to understand and analyse the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Advertisement cookies are used to provide visitors with customised advertisements based on the pages you visited previously and to analyse the effectiveness of the ad campaigns.

Nema kolačića za prikaz.

Skip to content Skip to footer

RECENZIJA: Woody Allen: “Kišni dan u New Yorku” – love, actually

Pravo osvježenje na Cinestar repertoaru novi je film neumornog promicatelja “pametne” američke kinematografije, velikoga scenarista i redatelja Woodyja Allena.

Stari je majstor opet u formi. Već godinama, a poprilično se nakupilo na plećima (rođen 1935.), Woody Allen snima lijepe, pametne filmove. Oni svojom kvalitetom ne padaju ispod donje granice filmofilskog, intelektualnog, edukativno-zabavnog i u svom godišnjem ritmu unose radost u srca ljubitelja filma. Ima onih koji će reći da ih njegova pojava iritira ili smeta (pojavljivao se u nizu svojih radova), ali to se svakako ne odnosi na njegove filmove. Naizgled lakonotni i površno gledajući jednostavni; izgledaju često poput raskošnih razglednica svjetskih gradova (Rim, Pariz, New York…), ali u tim prekrasnim eksterijerima i interijerima odvija se itekako živ život protagonista. (Ne)običnih ljudi koji imaju svoje borbe i svoje dvojbe i koji te ozbiljne stvari pred nas donose na vrlo duhovit način. I za to je kriv neumorni gosp. Koninsberg koji je i scenarist ovih briljantnih priča i situacija, s posebnim naglaskom na dijaloge. Ako je to “kontrolirano”, onda se ocjena često približava odličnome.

Iz filma u film Allen nas uči osnovama kinematografije, a te osnove trebali bi proći i “neki novi filmski klinci” koji su svoj zanat pekli preko internet tutoriala i spotovskoga, digitalnog,”brijačkoga”; što samo po sebi nije loše, ali ne treba to raditi površno jer je rezultat, često, loš; unatoč high techu. Više volim ovakve radove gdje imamo vremena za sve. I fotografiju, i glumu, i glazbu. A sve skupa traje devedesetak minuta. I to bi trebala biti lekcija novim tendencijama i kod starijih majstora; siguran sam da ćete gledati “Irishmana” gospodina Scorsesea, pa zaključite sami. Digitalija plus duljina. Koji je rezultat? Priča novoga Allenova filma vodi nas ili vraća u njegov New York u kojemu se dvoje mladih nađu u jednom kišnom danu. On, Gatsby, zanimljiv i neprilagođen student, odlučio je “pokazati” Veliku Jabuku svojoj djevojci, a ona, Asleigh, dobila je zadatak da intervjuira Velikoga redatelja Rollanda Pollarda koji upravo završava svoj najnoviji film. Allen plete priču oko ovih likova (i dodatnih iz svijeta filma, te mladićeve obitelji) vješto , mudro i fino kritizirajući (“spuštajući”), pa rekao bih, svima. I filmašima i “plemstvu”, p(r)okazujući laž i licemjerstvo jednoga i drugoga. I mimikriju, jer zanimljivi se detalji otkrivaju kako se radnja komplicira. Koisteći uvijek dobrodošla znanja starih Grka primjenjuje ih s puno šarma na mlade i nešto starije Amerikance i to čini na svoj osebujan način.

Ovo su filmovi u kojima uživamo. U svakom kadru, u svakom dijalogu, a kako rekoh, glazba (starovirska, ali ne i anakrona) terapeutski djeluje na sve nas. Scenaristička razina vrlo je visoka, a način na koji nas o gorkim, životnim stvarima “uči” konstanta su već godinama. Tako tipična i karakteristična ponašanja mladih lavova (i lavice), te “naučena”, “glumljena” poza starijih likova doneseni su vrlo prirodno. O tim stvarima, kako je najteže odigrati najjednostavnje situacije, možete pročitati, ako niste, u npr. Bergmanovoj biografiji (čovjeka i filmskoga pregaoca koji je jedan od velikih uzora velikoga Allena).

Timothee Chalamet već je zapažen u filmu “Call Me by Your Name” (nominacija za Oscara), a Dakotina sestra Elle Fanning također je primijećena u nekoliko svojih filmskih pojavljivanja. Odlični su oboje. Svatko na svoj način. Tim je mirniji (tako zahtijeva rola), a Elle je neurotičnija, puna promjena (i tikova, odnosno štucanja koja idu uz to). Odlični nastupi. A što reći za Lieva Schreibera u ulozi redatelja Pollarda ili, pak, Judea Lawa koji glumi njegaova scenarista Davidoffa. Niz je briljantnih epizodnih bisera, a posebnu pozornost treba obratiti na break point filma (ispovjed Gatsbyjeve majke). Izvanredno! U jezercetu glumačkih pojavljivanja svakako bih istaknuo Selenu Gomez. Dobra gluma. Znamo da se pojavljivala u nizu komercijalnih filmića, ali uz pravoga redatelja, rezultat je puno bolji.

Kad sve zbrojimo rezultat je (kad je Woody Allen u pitanju) uvijek isti. Pametan, lijep film o životu koji živimo ili gledamo kako ga drugi žive. U kojemu (filmu) uvijek nešto naučimo, zabavimo se, ali i zapitamo o tome možemo li poput likova iz “Kišnoga dana u New Yorku” mijenjati sebe nabolje i donijeti odluke koje će nas odvesti dalje. Točnije, bliže sebi.