Pravo osvježenje na Cinestar repertoaru novi je film neumornog promicatelja “pametne” američke kinematografije, velikoga scenarista i redatelja Woodyja Allena.
Stari je majstor opet u formi. Već godinama, a poprilično se nakupilo na plećima (rođen 1935.), Woody Allen snima lijepe, pametne filmove. Oni svojom kvalitetom ne padaju ispod donje granice filmofilskog, intelektualnog, edukativno-zabavnog i u svom godišnjem ritmu unose radost u srca ljubitelja filma. Ima onih koji će reći da ih njegova pojava iritira ili smeta (pojavljivao se u nizu svojih radova), ali to se svakako ne odnosi na njegove filmove. Naizgled lakonotni i površno gledajući jednostavni; izgledaju često poput raskošnih razglednica svjetskih gradova (Rim, Pariz, New York…), ali u tim prekrasnim eksterijerima i interijerima odvija se itekako živ život protagonista. (Ne)običnih ljudi koji imaju svoje borbe i svoje dvojbe i koji te ozbiljne stvari pred nas donose na vrlo duhovit način. I za to je kriv neumorni gosp. Koninsberg koji je i scenarist ovih briljantnih priča i situacija, s posebnim naglaskom na dijaloge. Ako je to “kontrolirano”, onda se ocjena često približava odličnome.
Iz filma u film Allen nas uči osnovama kinematografije, a te osnove trebali bi proći i “neki novi filmski klinci” koji su svoj zanat pekli preko internet tutoriala i spotovskoga, digitalnog,”brijačkoga”; što samo po sebi nije loše, ali ne treba to raditi površno jer je rezultat, često, loš; unatoč high techu. Više volim ovakve radove gdje imamo vremena za sve. I fotografiju, i glumu, i glazbu. A sve skupa traje devedesetak minuta. I to bi trebala biti lekcija novim tendencijama i kod starijih majstora; siguran sam da ćete gledati “Irishmana” gospodina Scorsesea, pa zaključite sami. Digitalija plus duljina. Koji je rezultat? Priča novoga Allenova filma vodi nas ili vraća u njegov New York u kojemu se dvoje mladih nađu u jednom kišnom danu. On, Gatsby, zanimljiv i neprilagođen student, odlučio je “pokazati” Veliku Jabuku svojoj djevojci, a ona, Asleigh, dobila je zadatak da intervjuira Velikoga redatelja Rollanda Pollarda koji upravo završava svoj najnoviji film. Allen plete priču oko ovih likova (i dodatnih iz svijeta filma, te mladićeve obitelji) vješto , mudro i fino kritizirajući (“spuštajući”), pa rekao bih, svima. I filmašima i “plemstvu”, p(r)okazujući laž i licemjerstvo jednoga i drugoga. I mimikriju, jer zanimljivi se detalji otkrivaju kako se radnja komplicira. Koisteći uvijek dobrodošla znanja starih Grka primjenjuje ih s puno šarma na mlade i nešto starije Amerikance i to čini na svoj osebujan način.
Ovo su filmovi u kojima uživamo. U svakom kadru, u svakom dijalogu, a kako rekoh, glazba (starovirska, ali ne i anakrona) terapeutski djeluje na sve nas. Scenaristička razina vrlo je visoka, a način na koji nas o gorkim, životnim stvarima “uči” konstanta su već godinama. Tako tipična i karakteristična ponašanja mladih lavova (i lavice), te “naučena”, “glumljena” poza starijih likova doneseni su vrlo prirodno. O tim stvarima, kako je najteže odigrati najjednostavnje situacije, možete pročitati, ako niste, u npr. Bergmanovoj biografiji (čovjeka i filmskoga pregaoca koji je jedan od velikih uzora velikoga Allena).
Timothee Chalamet već je zapažen u filmu “Call Me by Your Name” (nominacija za Oscara), a Dakotina sestra Elle Fanning također je primijećena u nekoliko svojih filmskih pojavljivanja. Odlični su oboje. Svatko na svoj način. Tim je mirniji (tako zahtijeva rola), a Elle je neurotičnija, puna promjena (i tikova, odnosno štucanja koja idu uz to). Odlični nastupi. A što reći za Lieva Schreibera u ulozi redatelja Pollarda ili, pak, Judea Lawa koji glumi njegaova scenarista Davidoffa. Niz je briljantnih epizodnih bisera, a posebnu pozornost treba obratiti na break point filma (ispovjed Gatsbyjeve majke). Izvanredno! U jezercetu glumačkih pojavljivanja svakako bih istaknuo Selenu Gomez. Dobra gluma. Znamo da se pojavljivala u nizu komercijalnih filmića, ali uz pravoga redatelja, rezultat je puno bolji.
Kad sve zbrojimo rezultat je (kad je Woody Allen u pitanju) uvijek isti. Pametan, lijep film o životu koji živimo ili gledamo kako ga drugi žive. U kojemu (filmu) uvijek nešto naučimo, zabavimo se, ali i zapitamo o tome možemo li poput likova iz “Kišnoga dana u New Yorku” mijenjati sebe nabolje i donijeti odluke koje će nas odvesti dalje. Točnije, bliže sebi.