Nije u pitanju top lista najboljih izdanja nego više podsjetnik na neka dobra izdanja ove godine koje ne treba preskočiti.
I na ovome mjestu, bez nekakvih pretenzija da pravim top listu najboljih stranih albuma u ovoj 2019. godini, podsjetio bih samo na neke albume koji su mi možda bili i najdraži, koje sam možda i najviše slušao i koji su me najviše dojmili ove godine. Htio sam podsjetiti na možda desetak albuma iz ovogodišnje svjetske produkcije, ali će se možda potkrasti i koje ime više jer ipak je svjetska produkcija neusporedivo opširnija nego domaća. Ali neću ići baš preširoko.
Kao i kod domaćih izdanja i ova godina je po mome dojmu bila vrlo dobra i bogata izdanjima, bolja od nekih prošlih, ali isto tako i lošija od nekih drugih, ali sve u svemu moramo biti zadovoljni što nam je iznjedrila dosta vrlo dobrih pa i odličnih albuma i predstavila neke nove i vrlo zanimljive bendove. Nadam se da ste većinu ovih albuma već do sada imali priliku poslušati, a ako niste potrudite se pronaći ih, vjerujte, među ovim imenima naći ćete sigurno nešto što će vam se svidjeti, pa i oduševiti.
Krenut ću na početku, kao što je to i red, od starih, da ne kažem i provjerenih imena od kojih su poneki već i više nego institucije rock glazbe, a ove godine su se oglasili sa svojim novim izdanjima.
Nick Cave je sa svojim The Bad Seedsima objavio “Ghosteen”, dupli album mračan da mračniji ne može biti, album koji je definitivna i potresna konačna posveta pokojnom sinu i u kojem Cave svojim glasom uz relativno oskudnu instrumentalnu podlogu pokušava naći spokoj u ovoj tragediji. Za mene ipak malo premračno i nećemo puno od ovoga čuti na koncertima, ali ovo je glazba koja je morala izaći i koja je izašla iz najdubljih dubina duše.
Za razliku od Cavea Bruce Springsteen je snimio jedan za sebe poprilično netipičan album. “Western Stars” je nešto što sâm, čini mi se, u recenziji usporedio s “Nebraskom” koja je snimljena pola s bendom, a pola s orkestrom. Jedan vrlo lijep skoro pa i country album i nešto što mi se nakon dugo vremena svidjelo kod The Bossa.
S druge strane Neil Young je nakon nekih skoro pa i country albuma reaktivirao svoje Crazy Horse i uz Nilsa Lofgrena, koji je zamijenio pokojnog Franka Sampedra na gitari, snimio poprilično dobar “Colorado” album kojemu je možda jedina mana ta velika višegodišnja Youngova opsesija GMO-om, ekologijom i brigom za planet Zemlju koja se konstantno ponavlja u tekstovima pjesama. Nije da temu ne treba povlačiti, ali treba imati i mjere. Ali zato ta neodoljiva gitarska buka u kombinaciji s prelijepim melodijama sve vraća na pravo mjesto i podsjeća nas kako je grunge počeo.
Tool nije bend godišta kao ovi već spomenuti, ali zasigurno nije ni mladi bend. Dugoiščekivani album “Fear Inoculum” napokon se pojavio i ispalo je da smo dobili jedno skoro pa i malo remek djelo. Nemaju oni u svojoj diskografiji loših albuma, čak ni prosječnih, ali ovaj put su nadmašili sami sebe i snimili jedan koji je daleko od običnog heavy metal albuma, prije bih rekao da je ovo progresivni art rock album koji je snimio odličan heavy metal bend. Svakao poslušati pa makar bio heavy metal miljama daleko od vas.
Svakako ću još spomenuti jedan album koji nam je donio glas s onoga svijeta i to doslovno. Adam, sin preminulog Leonarda Cohena skupio je više nego respektabilnu ekipu glazbenika koja između ostalih uključuje Daniela Lanoisa, Brycea Dessnera, Becka, Damiena Ricea i još ponekoga i s njima snimila album poshumnih Leonardovih pjesama “Thanks For the Dance” koje moramo reći zvuče fantastično i koje su nam stvarno doslovno s onoga svijeta donijele glas čovjeka koji je i dok je bio živ imao glas s onoga svijeta.
Od starih asova ove godine svoje uobičajene albume snimili su i Van the Man i Willie iako je kod njih najbitnije da su još živi.
Svakako bih spomenuo i poprilično dobar “I Am Easy to Find” album domaćih ljubimaca The Nationala, dok je pred kraj godine dobar album “Hyperspace” snimio i Beck koga ćemo napokon prvi put u Hrvatskoj imati prilike vidjeti na idućegodišnjem INmusic festivalu.
Sad prelazim na nešto mlađe, pa i najmlađe ovogodišnje snage. Tri odlična albuma i tri odlična benda s poprilično istog teritorija, što glazbenog, što zemljopisnog.
Svakako ću za sâm početak istaknuti fantastične Fontaines D.C. iz Dublina i njihov izvrstan nastupni album “Dogrel”, a koje smo ne znam kojom srećom imali priliku i uživo pogledati i poslušati na ovogodišnjem INmusicu i to je vjerojatno bilo nešto najbolje odavno na tom festivalu, a što je više negoli recentno. Furiozni post punk koji sviraju jednostavno nema granica.
Uz bok su im i njihovi Dublinski sugrađani The Murder Capital i njihov briljantni prvijenac “When I Have Fears”, a kad smo već kod sličnih stilova spomenuo bih i Black Midi i njihov “Schlagenheim” čiju smo premijeru imali prilike vidjeti i u Zagrebu.
Michael Kiwanuka objavio je vrlo dobar album “Kiwanuka” i nikako ga ne smijemo zaobići u diskografskom pregledu ove godine.
I za sâm kraj, ali nikako kao zadnje nego više kao šećer za kraj, ostavio sam dvije dame.
Lana Del Rey je snimila možda i svoj ponajbolji album u karijeri “Norman Fucking Rockwell”. Svakako treba poslušati ove sličice i snove o Americi, jer Lana je posebna na svaki način i zasluženo je pri vrhu ovogodišnje strane produkcije.
A tu je i djevojka koja je definitivno pomaknula sve granice. Billie Eilish i njezin album “When We Fall Asleep, Where Do We Go?” vinuo je ovu još tinejdžericu u neslućene visine i osigurao joj ne samo slavu nego i nevjerojatno sljedbeništvo. Ova anti pop ikona predstavila je svoje nadrealne snove praćene ubitačno dubokim bas ritmovima na način potpuno drugačiji nego do sada i okrenula je pop konfekciju naopačke. Što će i kako će dalje – vidjet ćemo, ali kako god bilo pleme će za njom. Vrijeme je za Billie Eilish.
Bilo je ove godine još puno odličnih, dobrih i solidnih albuma za koje možda i nisam ovdje i ovaj put našao mjesta, ali ponavljam, prosurfajte po našem portalu, sigurno ćete naći još nešto od svjetske glazbe iz ove godine.
Godina je bila dobra, nadamo se da će sljedeća biti još i bolja, a do tada neka vam svima sljedeća godina bude sretna i puna dobre muzike.
Foto: ilustracija