U promo materijalu za ovaj album “Bronca” (Menart, 2019.) stoji da je glavni autor, frontmen i gitarist benda Les Tvrtko Hopek u dosadašnjem radu potpisao čak 60 glazbenih djela za film i kazalište.
Takvo iskustvo se definitivno osjeti jer je “Bronca” jako pažljivo aranžiran, osmišljen i odsviran alter rock album prepun dinamike i dramskog naboja. I sve bi to bilo sjajno da nema ogromnog slona u prostoriji – Damira Urbana. Hopek glasom i fraziranjem toliko podsjeća na popularnog Riječanina da trebate deset puta pogledati da se ne radi o nekom dosad neobjavljenom albumu Urbana i četvorke. Kad bi glazba bila drugačija mogli bismo govoriti o slučajnosti, o tome kako jednostavno postoje ljudi sličnog vokalnog stila, da Hopek pjeva primjerice preko nekakvog hard rocka ili synth popa, dojam bi zasigurno bio drugačiji. No, kad se radi o ovakvoj melodramatičnoj vrsti alter rocka, onda je usporedba jednostavno neizbježna. Dodatan problem stvaraju i tekstovi koji se oslanjaju na vrlo sličan tip simbolike i to do te mjere da se slušajući “Malo mjesto” nemoguće ne sjetiti “Mjesta za mene” s “Retra”.
Negdje unutar ovih pjesama krije se potencijal za zanimljiv album, aranžmani su kinematički i raskošno postavljeni, glasni i tihi dijelovi se lijepo izmjenjuju stvarajući solidan emocionalni naboj, no sve je narušeno tom neporecivom sličnošću koje se slušatelj ne može otresti. Kad je mišljenje glazbene kritike i publike oko nečega toliko jednoglasno, onda se samo po sebi nameće pitanje hoće li Hopek shvatiti signal i sljedeći put probati napraviti odmak od ovakvog stila. Ne radi se o tome da je bez potencijala ili šarma nego toliko podsjeća na daleko poznatiji uzor da mu to radi medvjeđu uslugu i ostavlja dojam izrazite kreativne štake. Velika šteta.