“Ovo je vrijeme kad bi se trebala otvoriti vrata televizijskih i radijskih etera i onim glazbenicima kojima su dosad uglavnom bila zatvorena.”, tako je glasio uvod u tekst s naslovom “Apel hrvatskim radio stanicama: postoji glazba i izvan estradnih okvira” koji je objavio naš prijateljski portal Ravno do dna i njegov glavni urednik Zoran Stajčić.
Tekst je izazvao brojne komentare i potvrdio činjenicu kako nešto ne štima u radijskim i televizijskim programima diljem Hrvatske, a moglo bi se reći i regije. U apelu se spominje i lista HR Top 40 kao pravi pokazatelj neravnopravnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni. Zastupljenost alternativnih izvođača, urbane glazbene scene, odnosno bolje rečeno svega onoga što izlazi izvan okvira radijskog i televizijskog formata u Hrvatskoj, jest vrlo mala. Usudio bih se reći i manja od 20% i ovom brojkom zvučim doista optimistično. Kako bi se ušlo u samu srž ovoga problema mora se kopati dosta duboko i pokušat ću biti kratak iako je to teško moguće.
Dakle, netko je u 2000-im godinama odlučio biti konzultant, skupiti nekoliko stotina ispitanika i prema tome odlučivati o sudbini emitiranja glazbenih djela (domaćih ili stranih) u hrvatskom frekvencijskom spektru. I sve to dobro naplatiti. Format se može sastojati od možda 300, 500 ili nešto više pjesama koje potom idu u rotaciju, a tada dolazimo do onog efekta – “pa ova je pjesma bila jučer u isto vrijeme”. Radio je izgubio svoj smisao, smanjen je broj glazbenih djela koja se emitiraju, a time su najviše zakinuti slušatelji pa onda i glazbenici.
I sada dolazimo do drugog kraja priče. Opet je netko po svojem nahođenju odlučio kako u programu najbolje zvuče te dvije pjesme Nirvane i niti jedna druga, odnosno te dvije pjesme Josipe Lisac i niti jedna druga. I mnogi su popušili tu priču zato što je navodno netko od 100, 200 ili max 1000 ispitanika odlučio. Zašto ta mala masa ljudi može odlučivati o sudbini svakog drugog prosječnog ili neprosječnog slušatelja? Nepravda? Ne! Neravnopravnost, da budem točan. Kako bi bilo da uđemo u restoran i da je netko umjesto nas odlučio kako na jelovniku imamo samo ćevape, hamburger i miješano meso? Kako bi bilo da kad uđemo u trgovinu smijemo kupiti samo sol, tjesteninu i salamu? Sve je to konzumersko tržište, i jedno, i drugo, i treće. A na tržištu bi svi trebali biti ravnopravni, zar ne?
Stiže i treći dio priče, zašto je samo određenim glazbenim žanrovima (vrlo uzak krug) dopušten ulazak u hrvatski radijski eter? Zašto je to tako, kad vam garantiram, ne samo ja, nego i Ravno do dna, Sound Report, bilo koje druge kolege koje godinama prate glazbenu scenu, ali i sami konzumenti, da će taj isti radijski eter biti više cijenjen ako sadrži više različitih glazbenih djela. Različitost bi trebala biti vrlina, a ne mana. Nešto pozitivno, a ne negativno. Zašto netko tko je napunio Tvornicu kulture, netko tko je rasprodao nastupe na festivalima u regiji, koji možda na YouTubeu ima masu obožavatelja, nije zaslužio ulazak u taj radijski ili televizijski eter? Postoji nešto što se zove koncesija, dokument putem kojeg ste se zakonski obvezali da ćete emitirati određeni postotak domaće ili strane glazbe u svojem programu i to na dnevnoj bazi, ali mnogi iskorištavaju tu rupu u Zakonu, da se tako izrazim. Naravno, postoji nešto što je i sloboda odlučivanja, odnosno slušanja ili konzumiranja, ali postoji nešto što se i namjerno ide na ruku onim velikima, nedodirljivima, a koji možda niti nemaju koncerata, koji ne mogu napuniti ni neku baraku i da poklanjaju ulaznice, ali se i danas najviše vrte na radijskim postajama. Zašto? Lova je to, kao i u svakom drugom segmentu našeg života. Što se više emitiraš, to ćeš veći komad kolača dobiti. Ali nije li to besramno i u krajnjem slučaju monopolistički, barem u današnje vrijeme kad se cijeli svijet bori protiv opasnog virusa, a opstojnost glazbenika je upitna? Veliki makar imaju radijske postaje u smislu emitiranja, a oni manji ili malo manje veliki nemaju takvu privilegiju.
Music Box je od samih početaka obuhvaćao dosta široki spektar glazbe, od komercijalnog pop, čak i onog na tragu, što bi formatirani ljudi rekli, zabavnog popa, preko etno glazbe, rocka i metala do elektroničke glazbe. Ne kažem da bi svatko od radijskih postaja trebao puštati sve, ali možda da se razmisli o nekim specijaliziranim glazbenim emisijama ili blokovima, bez obzira što znamo da Vijeće za elektroničke medije za glazbene emisije daje 0 kuna iz Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija. Neki iskorištavaju veliki postotak za etno glazbu, ali ipak je danas u pitanju mali broj takvih. Vraćam se na onu tezu – što se više emitiraš, to ćeš dobiti veći dio kolača – i vučem paralelu – što imaš više emisija koje se ravnaju po spomenutom Fondu to ćeš dobiti veći dio kolača iz 3% pretplate HRT-a. Jednostavno, a tu jednostavnost koriste mnogi. Opet kažem, neka koriste, ali neka se ne ponašaju tako i prema glazbi.
Kad ste zadnji put na radiju čuli Kries, bend koji se smatra jednim od najboljih svjetskih world music projekata? Kad ste zadnji put čuli The Bambi Molesters, The Strange, predvodnike svjetskog surf rock žanra, gdje su kantautori i kantautorice? Bebe Na Vole ispunio je svaki glazbeni prostor u Zagrebu, Dunja Ercegović aka Lovely Quinces obišla je pola Europe, Sara Renar također, gdje su na radiju M.O.R.T., Kandžija, Kawasaki 3P, novije pjesme Josipe Lisac, a ne te iste dvije koje čujemo svako malo? Gdje je ABOP? Gdje su Lu Jakelić, U pol’ 9 kod Sabe, Svemir? Gdje su Chui, J.R. August, Svemirko, pocket palma, Porto Morto? Gdje su Elemental, Edo Maajka, Reper Iz Sobe…? Ako ste mislili da neću spomenuti komercijalnija imena – griješite. Gdje su Natali Dizdar, Maja Posavec, Nina Romić, brojni drugi mladi vokali koji stvaraju sjajnu glazbu, a ne mogu proći filtriranje? Ovo su samo poznata imena, a trebam li nabrajati one za koje, poput nepoznavatelja glazbe Jacquesa, nitko nije čuo, a nalaze se na top listama najboljih albuma godine? Da se razumijemo, želim radijsku postaju koja pušta istovremeno i Majke, i Vatru, i Kandžiju, i Mišu Kovača, i Damira Kedžu, i ABOP, i Josipu Lisac, i Natali Dizdar, i Dua Lipu, i Pearl Jam, i Justina Biebera. Ima ih, ali na prstima jedne ruke. Zašto nema više radijskih postaja kao Radija 202 Beograd koji podržava i komercijalnu i alternativnu scenu? Gdje su regionalne snage?
Stoga, apel portala Ravno do dna je na mjestu i podržat će ga i portal Music Box. Jer mi nezavisni portali smo jedinstveni za razliku od nekih drugih branši. Naravno, nikako nismo za to da se u hrvatskom radijskom eteru emitira samo domaća glazba, jer je onda riječ o zapostavljanju strane glazbe, baš kao što se radi i o neravnopravnosti među glazbenim žanrovima ako se pušta samo pop ili rock glazba. Kako cijeli svijet treba težiti prema ravnopravnosti spolova, kako se cijeli svijet treba boriti za temeljna ljudska prava, tako se i u svim drugim područjima treba boriti za prava svakog čovjeka. A naše je pravo da možemo uzeti slušalice, staviti na uši i slušati što možemo. To nam još nitko nije zabranio! Nećemo, shodno tome, naređivati nikome što bi trebao puštati, nego samo apelirati, kao i kolege s Ravno do dna, da se malo ravnopravnije gleda na glazbu, domaću ili stranu, apsolutno svejedno. Može li doista 100 ljudi odlučivati o navikama preostala 4 milijuna? Ali ako se tako nastavi onda zaista nema budućnosti većine na hrvatskoj glazbenoj sceni, jer se većina ne emitira u hrvatskom radijskom eteru. Naravno da često takav teret nije na leđima glazbenih urednika jer je uvijek netko iznad nekoga, ali ako zajedničkim snagama apeliramo na neke više segmente društva možda se nešto i može promijeniti. Bolje pokušati, nego biti easy quiter!
Brojni koncerti domaćih glazbenika otkazani su ili odgođeni do daljnjega, neki predviđaju takav ishod još mjesec, dva ili tri, ali šteta je puno veća i kriza bi mogla trajati dugo, a neki će morati gitaru objesiti na zid. Ovim putem molimo glazbene urednike da makar razmisle koliko dobroga se može napraviti i koliko se glazbe, glazbenika i bendova može spasiti od propasti. I jedna pjesma izvan standardnog okvira je uspjeh, a kamoli dvije, tri, deset, pedeset ili stotinu. Sretan sam što sam mogao uopće pisati o ovome, a ako ovaj tekst dođe do nečijeg mentalnog sklopa i doista učini nešto lijepo po tom pitanju, onda nema sretnije osobe od mene, a zahvaljujući kolegi Zoranu Stajčiću i drugima koji su uključeni u ovaj apel. Ako ne, barem sam pokušao, za razliku od onih koji tvrde da baš ta rotacija od 300 ili 500 pjesama znači i veću slušanost. A veća slušanost znači i veći financijski priljev. No, svi se bore sa slušanosti u zadnje vrijeme, sve je manje ljubitelja radija, a onda se upitajte zašto je to tako. Nije sigurno zato što se pušta raznovrsna glazba, nego zato što jedna te ista pjesma svira u automobilu na putu za posao. I tako na jednoj radijskoj postaji, drugoj, trećoj, desetoj, pedesetoj… Radio je uvijek bio najbrži medij, ali je postao i medij koji najbrže tone. Kakva je budućnost? Sigurno identična onoj kao i kod manje zastupljenih glazbenika u hrvatskom radijskom eteru, pogotovo u razdoblju koronavirusa. Možda će mnogi pobijediti u ovoj borbi, možda će maloprije spomenuti nepoznati ili malo manje poznati glazbenici uspjeti preživjeti, ali jedno je sigurno – oni će puniti koncertne prostore, oni će i dalje biti headlineri festivala, oni će i dalje pohoditi europske destinacije, a ovi što se vrte na radiju imaju samo to. Dobro, imaju i lovu od te vrtnje, ali će i dalje biti glazbenici koji nemaju niti jednog koncerta godišnje ili imaju par na par mjesta pred par parova i neparova. Čast izuzecima i ljudima koji zaista rade sjajan posao, Gibonni, Nina Badrić, Tony Cetinski, Massimo i drugi koji uspijevaju i puniti velike koncertne prostore.
Životni balans je uvijek bitan, ali je vrlo bitan i u ovom pogledu. Toliko jednostavan recept, a očito toliko kompliciran za sprovesti. Ili nije kompliciran, ali jednostavno nitko ne vidi interesa u njemu. Interes! Kako slasna i opasna riječ. A vlast je slast.
I u konačnici (znao sam da će ovo biti dug tekst), budimo ljudi, pokažimo ljudskost, pomozimo onima koji su zakinuti u svemu, a kada je glazba u pitanju onda su to oni koji nisu zastupljeni u hrvatskom radijskom i televizijskom eteru, ali jednako stvaraju glazbu koju vrijedi slušati. Brojke to pokazuju, koncerti, posjeta, ali i top liste. Budimo jednaki!
Hvala Ravno do dna što je u nama pojedincima ponovno potaknuo taj hormon koji nas tjera da napišemo ovo i da nešto poduzmemo. Možda smo sada u manjini, ali s obzirom da su već neki podržali ovaj apel, poput Radija 808 i Radija Student, odnosno u smislu portala Sound Report, ali i kako se najavljuje, još neki uskoro, mogli bi vrlo brzo postati i toliko velika manjina da ćemo biti blizu većine. Živi bili pa vidjeli!
Nikola Knežević, glavni urednik
*iako je odluka o podržavanju apela iznesena u ime cijelog uredništva portala Music Box, pojedini stavovi u ovom članku ne moraju nužno biti i stavovi ostalih članova kolektiva