Postoji podosta žanrovskih podvrsta, posebice unutar onoga što možemo u najširem smislu nazvati supkulturnom glazbom, koje se obraćaju specifičnom životnom iskustvu pretpostavljenog slušatelja.
Zagrebački pop punk bend Mašinko kroz desetak godina su, oslonjeni gotovo isključivo na vlastite snage, uspjeli svoje poletne, ohrabrujuće pjesme o mladenaštvu pretvoriti u nešto nalik na glas generacije. U raznim press materijalima i recenzijama pročitat ćete kako je album “Danas ću, sutra ću” (Dostava zvuka, 2020.) njihov najzreliji album; ta je tvrdnja vjerojatno potpuno točna.
S tehničke strane, album je besprijekorna, gotovo euforično iscrpljujuća mješavina ultramelodičnog kalifornijskog pop punka i natruha regionalnih uzora poput Hladnog piva, KUD Idijota ili Atheist Rapa. S tematsko-emotivne strane, album zvuči kao rekvijem za snove tuzemnih starijih i mlađih milenijalca. Ako su njihovi rani albumi predstavljali zajebantske kronike mladenačkih izlazaka, onda “Danas ću, sutra ću” sasvim sigurno predstavlja otriježnjenje.
Pjesme zvuče kao afirmativne himne preživljavanju svakodnevnice, stažiranju, radu i sitnim poslovima. Mašinkove pjesme poprilično realistično ocrtavaju ono što pripadnici i pripadnice njihove generacije prolaze posljednjih desetak godina. No, osim upiranja prsta u one koji su “uništili san deset generacija”, bend možda i ne posve svjesno hvata drugu, introspektivnu stranu priče.
Unutar te pop punk euforije, snova o bezbrižnom životu, krije se rezignacija tipična za generaciju koja je stalno osjećala da je zaslužila bolje, a zaglavila je u mlinu monotonog preživljavanja. Dobrim dijelom lišeni sigurnosne mreže vlastitih stanova, stalnih poslova i sličnih stvari koje su se nekad uzimale zdravo za gotovo, a danas su prije iznimka nego pravilo, milenijalci su sigurni jedino u trajnu nesigurnost. No, prije nego zaključimo s “tu smo gdje smo”, kao što kaže pjesma s ovog albuma, treba se zapitati je li baš sve plod vanjskih okolnosti, poput kriza, korupcija i prirodnih katastrofa. “Danas ću, sutra ću” ne daje odgovor na to pitanje i ne upire prstom ni u pojedince ni u generacijski kolektiv, ali pruža uvjerljiv soundtrack za sve one kojima paše više ili manje opravdanu rezignaciju pakirati u melodične punk napjeve.
Foto: Filip Bušić