Kako je to duhovito primijetio Steven Hayden u svojoj recenziji ovog albuma, The Strokes su od samog početka bend koji razočarava.
Njihov prvijenac “Is This It?” je, istina, dočekan s lovorikama i potaknuo je retro rock revoluciju ranih nultih, no isto tako je i označio definitivan kraj rock ili bolje rečeno gitarističke glazbe kao komercijalne sile. Strokesi su dugo flertali s idejom da postanu mainstream rock bend, pogotovo na ambicioznom, ali neujednačenom trećem albumu “First Impressions of Earth”, no to se nikada nije dogodilo. Unutarnja previranja i brojni dodatni projekti pretvorili su ih u bend koji se pojavi s albumom svakih pet godina da bi manje-više svi odmahnuli glavom i rekli – “to nije to”. Rezignacija samih članova benda, ali i publike rezultirala je time da peti album “The Comedown Machine” iz 2013. nije imao ni poštenu promociju ni prateću turneju.
“The New Abnormal” (RCA, 2020.) njihovo je prvo dugosvirajuće izdanje u sedam godina, ujedno i prvi materijal nakon dosadnjikavog “Future Present Past” EP-ja iz 2016. Gotovo proročanski nazvan, album su i kritika i publika dočekali uglavnom toplo, toliko da se čini kako je ovo njihov najhvaljeniji album od prvijenca. Pa što se promijenilo? Ovo je prvi album na kojem The Strokes ne pokušavaju zvučati kao na “Is This It”, no isto tako ne bježe od njegove sjene. Drugim riječima, ovo je zapravo prvi put da su The Strokes samo bend, a ne nesuđene ikone. Ta novopronađena opuštenost kojoj možda jest, a možda nije doprinio legendarni bradonja Rick Rubin, rezultirala je nizom jako dobrih pjesama.
“Bad Decisions” poprilično je očit spoj “Dancing With Myself” Billyja Idola i “I Melt With You” Modern English, ali zbog tipično kulerski nezainteresirane izvedbe benda ta citiranost uopće nije napadna, štoviše kao da poručuje kako bend ni ne želi bježati od novovalnog nasljeđa koje je sraslo s njegovom reputacijom. Citata ima još podosta, no nisu toliko očigledni; sjajna “Eternal Summer” zvuči kao pjesma oteta Tame Impali, ali začinjena vokalnom linijom koja kao da je ispala iz “The Rat” njegovih suvremenika The Walkman i odjavnim distorziranim dijelom koji (namjerno?) priziva refren iz “The Boys of Summer” Dona Henleyja. Aluzije na osamdesete dodatno su naglašene coverom posuđenim od kultnog umjetnika Jeana-Michela Basquiata, no sve je izvedeno šlampavim šarmom koji je zapravo oduvijek i vadio ovaj bend.
Melankoličniji trenuci albuma poput “At The Door” ili sjajne završnice “Ode To The Mets” predstavljaju vrhunac albuma na jednak način na koji su “Someday” ili “Soma” to bili na “Is This It” – prozor u neki drugi, daleko mračniji bend.
Ne znam može li se “The New Abnormal” nazvati povratkom u formu jer, paradoksalno, bend zapravo i ne zvuči kao da se posebno trudi, no možda baš u tome i jest tajna njihovog uspjeha.
Foto: Promo