SVOJ +1: Oči u oči sa samim sobom – Nikola Knežević (Music Box) i njegov cener
22. svibnja 2020.
Nikola Knežević (2787 Članci)
Podijeli

SVOJ +1: Oči u oči sa samim sobom – Nikola Knežević (Music Box) i njegov cener

Nije lako pričati sam sa sobom, netko će misliti da niste normalni, iako nekada pričanje samim sa sobom ispada najbolje jer samo sebe možete najbolje i razumjeti.

Rubrika “Moj +1” upravo je dobila jedno novo izdanje – “Svoj +1”. A kad bolje razmislim, sudeći prema svojoj kilaži, Ja i Ja svejedno znače Ja. Tako da ovo +1 ima smisla, ali i nema. I u naslovu pričam o sebi u trećem licu. Bolesno i narcisoidno. Šalu na stranu, vrijeme je da odaberem svojih ključnih 10 albuma. Nije to najboljih 10 albuma jer njih nema, kao što nema i najboljeg benda na svijetu, koliko god osobno mislio da su to Pink Floyd. Na ovoj listi čak nema niti Pink Floyda jer sam ih tek kasnije u potpunosti otkrio. Ovdje je riječ o albumima koji možda nisu došli prvi do mene, ali su bili među prvima. Možda nisu najbolji, ali su mene oblikovali, natjerali da istražujem glazbu ili određeni žanr, usmjeravali me prema onome što će danas biti moje poznavanje glazbe. I nikad mi nije dosta. I nikad neću znati sve, niti ću znati sve o svakome ili nekome. Nemoguća je to misija. Ali možda će ovi albumi nekoga također potaknuti na nešto. Ili ovaj popis možete zanemariti i slušati ono što vi želite, a ne što vam netko predlaže. Nije ovo niti prijedlog, ovo je samo nešto što je meni bitno i ne mora nikome drugome biti bitno. Uostalom, ponekad se zapitam treba li nam uopće netko da bi spoznali nešto. No, o tome ću više ako budem studirao filozofiju, a neću.

Moj cener nije raspoređen od više bitnog do manje bitnog i obratno. Poredao sam ga onako kako sam se čega sjetio. Puno toga nije stalo, ali nije niti važno. Dobro je da sam se sjetio i ovih 10. Pa da krenem:

1. Future Sound of London – Accelerator (1991.)

Bratići iz Šibenika (pozdrav Vedranu i Saši) zainteresirali su me za elektroničku glazbu s te dvije kasete koje smo brat i ja dobili. Prve se ne sjećam, možda je bila “Accident in Paradise” Svena Vätha, ali stvarno sam oko toga siguran možda 1% – znam da je bio neki “Paradise”. Kasnije sam prilikom posjeta njihovom Šibeniku otkrio Svena Vätha. Druga kaseta je bila “Accelerator” Future Sound of London. To me toliko prilijepilo uz zvučnike kasetofona (Sharp sam imao) da je to neopisivo. Uvelo me u svijet elektroničke glazbe, ambijentalne glazbe, loungea, ritma, plesne glazbe, jednog posve novog svijeta koji mi je do tada bio apsolutna nepoznanica. I dan danas album je na mojoj najdražoj listi albuma i nikad neće dosaditi. Kaseta je mnogo puta prekopirana zato što se stara izlizala, a kad su došli CD-i to sam isto napravio i s njima. Niti jedan drugi album kultnog FSOL-a nisam preslušao, niti je potrebno preslušati. “Accelerator” je bio taj koji mi je dao jednu veliku širinu poznavanja neobičnih zvukova i ritmova koju i danas istražujem. I drago mi je da kad god spomenem ovaj album na društvenim mrežama ima onih, pogotovo iz moje generacije, koji imaju taj isti osjećaj oko albuma kao i kada su ga prvi put slušali. I taj prijelaz iz jedne u drugu pjesmu, ta protočnost i spoznaja da postoji nešto što se zove jedna cjelina je za mene bilo nešto novo na što sam stvarno odlijepio. Mislim da je to bila 1996. ili 1997. godina, iako je album objavljen početkom 90-ih. Malo je reći remek-djelo elektroničke glazbe.

2. St. Germain – Tourist (2000.)

Opet na elektroničku glazbu. Zvuči nevjerojatno. Početkom novog milenija krećem u srednju školu, elektronika mi je i dalje u glavi, poslušao sam svašta, a na zadnjim sjedištima autobusa na putu od škole do kuće pričali su oni stariji od mene o Astral Projectionu. Govorili su kako su cijelu noć čekali da se preko WinMX-a downloada ta jedna nova pjesma ovih ludih psihodeličnih trance/goa glazbenika. Što drugo nego nazvati jednog od bratića (ovoga puta Vedrana) da mi na nekoliko CD-a sprži ono što on sluša od elektronike. Razni žanrovi moraju biti, od housea do techna i s naglaskom na Astral Projection. Nakon nekoliko tjedana poštom stižu Astral Projection, Miguel Mendoza (kojeg ću spomenuti kasnije), Richard Grey, Yves Deruyter, Danny Tenaglia, Pablito Escobar, Carl Cox, Jeff Mills, David Morales, Terry Francis čiji sam nastup 6.5.2000. u OTV domu (na moj rođendan – gle slučajnosti) dobio isto na CD-u, a što me fasciniralo, zatim još neki DJ-i i naravno St. Germain. Kombinacija jazza, housea i drugih glazbenih smjerova me zaintrigirala i oduševila u isto vrijeme. Također izlizan CD, više puta kopiran, vrtio sam na svojem discmanu kao lud. I ono što je bilo posebno zanimljivo, raspored pjesama je bio totalno krivi na CD-u za razliku od originalnog poretka. Kad malo bolje razmislim sada, mislim da je bratić to posložio onako kako je on htio da se to sluša. I što više razmišljam o tome, sve više sam uvjeren u to. Morat ću ga pitati. Vjerojatno nije istina. I kad slušam danas originalni poredak pjesama ne sjeda mi kao onaj koji sam prvi put čuo. Priznajte, puno bolje otvaranje je s “La goutte d’or” od “Rose rouge”. St. Germaina uspio sam poslušati uživo u Tvornici kulture neke godine i to je bio susret koji neću nikada zaboraviti. Prvi red, zinuo na pozornicu kao budala i klimam glavom kao da ništa ne volim od glazbe osim taj jazz house. Prekrasno! Također, album koji i danas slušam s istim oduševljenjem i koji mi je još jednom proširio vidike, odveo malo i prema jazzu, soulu, R&B-ju, ambijentalnoj glazbi i Buddha Bar kompilacijama. Mislim da sam ga preslušao više od 100 puta. Znam, bolesno.

3. Azra – Zadovoljština (1988.)

Osim bratića u šire poznavanje glazbe uvodio me i brat koji je počeo istraživati u mojim ranim godinama domaći rock, ex-Yu, Novi val i sve ostalo što uz to ide. Stigla je i kaseta “Zadovoljština”. Znate što me fasciniralo najviše? “Kao i jučer” – to instrumentalno, da prostite, izdrkavanje Johnnyja, Jurice i Leinera. Tih 8 i nešto minuta čiste psihodelije i rocka kakav nitko nije mogao nadmašiti. Ni tada u mojoj glavi, ni danas jer i dalje smatram Azru najboljim novovalnim i općenito hrvatskim/regionalnim rock bendom. Ti njegovi tekstovi koje je pisao u tko zna kakvim situacijama, ta sirova rock glazba koja nije najsavršenija na svijetu, kao niti njegova solaža ili riff, ali je upravo zbog toga bila posebna. Ni produkcija tih godina nije bila na zavidnoj razini, ali je u tome upravo bila čar. “Užas je moja furka” je bila himna moje srednjoškolske generacije, gdje god izašli van vikendom. Tada se išlo samo na rock svirke kako bi se mogla Azra čuti uživo. Čak sam i ja imao jedan koncert. Bio sam na mjesec ili dva pjevač grupe Gospodari samoće. Kužite od kuda naziv?! Kad sam skužio da mi se ne da učiti tekstove drugih pjesama napustio sam tu ulogu. Ali Azra je bila prvi pravi ulazak u rock svijet i uvijek ću biti rocker, nikad me neće taj žanr napustiti. I da, najviše mi je drago što je Johnny odjebao sve, što živi kao klošar i što je zabranio korištenje svoje glazbe. Zašto bi bio drugačiji, klošari su ovi drugi koji to žele od njega. Čovjek je napravio što je napravio, povukao se kad je trebao i vidimo se u nekom drugom životu. Glazba je ta koja je ostala. Ne treba vam niti jedna platforma da slušate Azru, onaj tko je želi slušati ima cijelu diskografiju kod kuće, u kojem god obliku bila. Točka. Kasnije sam otkrio Pips, Chips & Videoclips, njihovu diskografiju, prepisivali su se tekstovi, kao i kod Azre, sve se znalo. Sve se i danas zna! Napamet!

4. Yanni – Live at Acropolis (1994.)

Znate gdje sam prvi put čuo Yannija? Noćni program RTRS-a, kunem se s čime god želite. A znate gdje je drugi put bilo? Raspored programa Hrvatske radiotelevizije. Znali su nekada nekoliko puta tijekom dana prikazati raspored programa i koristili nekakav random instrumental prilikom toga. Bila je to skladba “Within Attraction”, ako se dobro sjećam. Kasnije je RTRS osim povremenih live spotova s koncerta Yannija, grčkog skladatelja suvremene glazbe, prikazali i cijeli nastup. S obzirom da je majka radila na radiju (i dalje radi) zamolio sam ju da pita čika Rajka, glavnog tehničara, ima li on nešto Yannijevo. I imao je – Live at Acropolis. Kasnije sam radio na istom tom radiju, a direktor mi je bio Rajko (danas nije među nama). Sve je sudbina, cijeli život je sudbina. Divne uspomene, još jedno divno razdoblje upoznavanja novog glazbenog smjera za mene. Krenulo je istraživanje klasične glazbe i da ne govorim dalje kojim sam sve putevima “koračao”. Danas imam cijelu diskografiju ovog grčkog brkajlije i sigurno 10 video koncerata. Ljubav na prvo slušanje je najslađa. I prvi se pamte jer kod mene ne vrijedi ona – “prvi mačići se bacaju u vodu”. Sjajne melodije, impresivne solaže na violini Karen Briggs, klavirske dionice Yannija, njegove priče o nastajanju samih skladbi, sve me impresioniralo i zanimalo. Kasnije sam otkrio Olivera Shantija, Vangelisa, Jean-Michela Jarrea (kasnije ga isto spominjem)…Kasnije sam otkrio kako je ovaj koncert ili koncertni pogledalo pola milijarde ljudi te je ovo drugo najprodavanije video izdanje svih vremena tada bilo, odmah iza “Thrillera” Michaela Jacksona. Uff, ne smijem više pričati, ode ova lista albuma u smjeru pisanja knjige.

5. Miguel Mendoza – Longplay No 1 (2000.)

Ovo i nije studijski album nego mix izdanje koje je Miguel Mendoza pripremio posebno za otvaranje ili ponovno otvaranje nekog legendarnog madridskog kluba i nikad nije prodavano nego se dijelilo kao promo, valjda na tom otvorenju. Ne znam nešto previše detalja, tada kad sam mix dobio na CD-u, ponovno od mog bratića Vedrana, nisam znao ništa o tome, niti tko je Miguel Mendoza, niti išta drugo. Znam samo da sam bio opčinjen ovim miksom koji počinje zvukom vode koja žubori i nekakvim latino ritmom. Odmah ću se zaljubiti u sve pjesme koje su umiksane na tom izdanju, a najviše na neku 40. ili 45. minutu kada je krenuo, a što ću kasnije tek saznati kad malo odrastem, “Jaguar” The Aztec Mystica, odnosno DJ Rolanda. Navodno je upravo Miguel Mendoza, nakon što je malo splasnuo doživljaj oko “Jaguara”, ponovno popularizirao tu pjesmu, neizostavnu na partyjima diljem svijeta, taj savršeni ritam bez kojeg ne može proći niti jedan fajrunt. Eno CD-a i dalje u automobilu i tko zna koja kopija po redu. Ovaj mix neće nitko nadmašiti danas, ali baš nitko. Gotovo, zaljubio sam se u house kao najdraži elektronički oblik glazbe, počeo istraživati i deep house, tech house, minimal techno i da ne nabrajam dalje. Bilo je to novo razdoblje za mene po pitanju elektronike. A možete zamisliti koliko smo se mučili bez bespuća interneta i Shazama.

6. System of A Down – Toxicity (2001.)

Gledam na ovu listu i sram me. Sve je naopako, prvo spomenem albume koje sam kasnije otkrio, a onda one koji su me potaknuli da ove otkrijem to kasnije. Strašno! No, dobro, System of a Down su došli nakon Metallice koju ću spomenuti kasnije. Početak teških sistema slušanja glazbe, da se pomalo slikovito izrazim. I ovo sam sâm otkrio, bez bratića i brata. Da ne bi ispalo kako sam bio lijen po tom pitanju, nego mi je uvijek netko drugi morao pomagati. U početku sam slušao samo manje žestoke pjesme albuma, a onda par mjeseci kasnije i druge su mi bile super. Ovo je jedan od albuma za koji mogu reći da i u pol’ noći znam tekstove pjesama. I koliko god žestoke riječi bile “psycho, groupie, cocaine, crazy”, meni je to tada bilo fora i uvijek će mi biti fora. Nikad ih nisam gledao uživo jer su jedan od najgorih live bendova ikada pa me to odbija, kao i Red Hot Chili Peppersi koji imaju isti epitet. Trebao sam ove godine na Nova Rock festivalu u Austriji, ali je sve otkazano. Bit će valjda prilike sljedeće godine. Ako ne bude bilo neću žaliti. Jer ipak su jedan od najgorih live bendova na svijetu. Pogledajte njihove nastupe. Užas! Prazno, tužno…Je li itko u ovoj rubrici naveo neki dragi album pa počeo pljuvati njihove nastupe? Čini mi se da nije. Prvi!

7. Korn – Untouchables (2002.)

Prethodni album je utjecao na istraživanju nu-metala i općenito metala, a to me dovelo do ovih luđaka. Sjajan album i koliko god me ljudi stalno vraćali na “Follow the Leader” meni će “Untouchables” sve do danas ostati njihov najdraži album. I još ti poremećni spotovi koji su me tada zanimali bili su taj okidač zbog kojeg sam zavolio Korn. Nisam jedan od onih klinaca koji je bio depresivan, suicidalan, koji je proživljavao nasilje u adolescentskom razdoblju i slično, uvijek sam bio sretan pa nisam među onom skupinom ljudi koji su zavoljeli metal iz jednog teškog psihološkog stanja. Doduše, nisam ni pretjerani ljubitelj metala. Imam svoje bendove i njih slušam, a nešto naširoko baš i ne. Korn je tu među njih 5 ili 6, a “Untouchables” je došao u vrijeme kad su se skupljali posteri, pa se čekao i taj OK! časopis s Kornom i Marilynom Mansonom (isključivo zbog vizualnog efekta), a o kojemu ću kasnije nešto (opet idem naopako s listom). Nemam u biti više ništa za reći oko ovog albuma, osim toga da sam ga kupio na ilegalnom tržištu i da su sve pjesme krivo poredane na CD-u i nosile su krive nazive pa sam tek nekoliko godina kasnije otkrio da su me slagali. I onda sam morao ponovno proučavati album. Smiješno, ali istinito i što je najgore nije mi bio jedini slučaj. Baš su ti ilegalci nekad bili lijeni. Pa zar nisi mogao negdje pronaći popis pjesama i usporediti s CD-om. Ali dobro. Trebao sam ove godine po prvi put uživo vidjeti Korn, ali pandemija je i to spriječila. Bit će valjda prilike.

8. Vlatko Stefanovski Trio – Trio (1999.)

Još jedan album koji mi je otkrio brat. Gitarist je pa sam prirodno i ja zavolio gitaru, riffove, efekte, a potom i Jimija Hendrixa, Santanu, Joea Satrianija (bio na koncertu), Stevea Vaija, Yngwieja Malmsteena, Johna Petruccija, Erica Johnsona, Erica Claptona i druge. No, Vlatko Stefanovski je za mene bio fenomen, ponovno sam naručio neke spržene CD-e i dobio dvostruki neslužbeno sastavljeni best of Leba i soli, odlijepio na njega i zauvijek se pitao – zašto ovaj čovjek nikada nije bio u top 10 ili 20 svjetskih gitarista. Zaslužio je. Kasnije sam bio na mnogo njegovih koncerata, upoznao čovjeka, više puta intervjuirao i ljubav traje sve do danas. S ovim albumom upoznao sam i makedonsku glazbenu kulturu, ali i brzinu sviranja gitare i tehniku sviranja gitare, otkrio i Eddieja Van Halena i još neke druge, te ostao ‘paf’ na sva makedonska ora na albumu, od “Kalajdžiskog ora”, preko “Vlatkova ora”, do “7/8 ora”. Ipak “Pustelija” i taj luđački solo je nešto ponajbolje što sam čuo od domaćeg rocka, uz Točka i njegov solo na “Blues u parku” Smaka (otkrio ih isto nakon Leba i soli). I to još zadnja pjesma albuma. Biser regionalne glazbe!

9. Metallica – S&M (1999.)

To je taj presudan album s kojim sam krenuo istraživati žešće žanrove rock glazbe, poput metala. Ne samo to, onda sam krenuo istraživati Michaela Kamena, pa filmsku glazbu, došao do Ennija Morriconea, Hansa Zimmera i ne mogu se odlijepiti od filmske glazbe nikako. Čudne su moje faze bile, ali to je bio moj način otkrivanja nove glazbe. Ovaj album je najsavršeniji spoj simfonijskog orkestra i rock glazbe općenito. Žestoko, a opet nevjerojatno nježno i emotivno. Baš simfonija zvuka. Zadnji album Metallice koji je meni bio napet. U biti nakon ovog izdanja vratio sam se na stare albume, a Metallicu i dalje smatram najvećim metal bendom ikada. Možda nepravedno, ali meni osobno jesu. I taj album dobio sam na poklonjenom sprženom CD-u od jednog radijskog čovjeka također, a danas više nije, nažalost, među živima (hvala Igore). Uz to dobio sam u paketu i nekakvu rock kompilaciju pa sam upoznao Guns n’ Roses, Deep Purple, Led Zeppelin i hrpu drugih bendova, a dobio sam i kompilaciju Nirvane. Nevjerojatno razdoblje. Gledao uživo Metallicu u Zagrebu, ne sjećam se niti jednog dijela koncerta jer sam samo čekao da se izvučem iz blata. Navodno nije bio loš. Ne znam, ništa nisam čuo.

10. Jean-Michel Jarre – Magnetic Fields (1981.)

Na njega sam naletio na svojem prvom radijskom poslu, među folderom s instrumentalima. Kako je to bilo šokantno otkriće u smislu da nikad nisam tako nešto čuo sve do tada. Ako opet krenem pričati što sam dalje otkrivao zahvaljujući ovom albumu potrajat će, a i postao sam već sebi dosadan. Uglavnom, zavolio sam te pionire elektronike, odnosno analogne elektroničke glazbe, ako to tako mogu nazvati. Jean-Michel Jarre i danas mi je nevjerojatan, nastavlja biti jedinstven otkrivanjem projekta EōN, a gledao sam ga i uživo u Beogradu jedne godine što mi je i dalje vjerojatno među top 3 koncerta na kojima sam bio u životu. Shvaća drugačije glazbu od ostalih, izvodi drugačije glazbu od ostalih, istražuje glazbu drugačije od ostalih. Drugačiji su uvijek zanimljiviji, a meni će JMJ zauvijek biti jedan od najdražih i najinteligentnijih umova u povijesti glazbe. A i to je paradoks, da me čuje s početka ovog teksta kako sam dolazio do glazbe zatvorio bi me zauvijek. Čovjek je jedan od najvećih boraca za glazbena autorska prava na svijetu. I cijenim to iznimno.

I što sada? Ispucao sam svih 10, čak i skraćivao listu, pa se sjetio jednog ključnog izdanja koje moram spomenuti. Neka to bude bonus, baš kao otrcana fora na albumima.

BONUS

11. The Matrix: Music from the Motion Picture (1999.)

Ovo je bio film koji je mnogima otvorio nekakva gledanja na svijet (filma), tehnologiju, a meni i na glazbu. Zbog ovog soundtracka zavolio sam The Prodigy, a ako krenem pričati o njima onda ova lista nema smisla. Zavolio sam Rammstein i zavolio sam Rage Against the Machine. Ako i o RATM krenem pričati onda ovo sve nema smisla. Puno glazbe otkrivao sam uz soundtrackove i općenito filmsku industriju. Jedno s drugim je povezano, kao i ja s jednom i drugom umjetnošću i ta opsesija neće nikada prestati. Bolje da vam ne pričam koliko imam u kolekciji soundtrackova i zašto brat i ja često iz prve, odnosno na prvih par taktova pogodimo čiji soundtrack je u kojem filmu. Bolesno, pa što?! Bolesno je i sve ostalo što sam ispričao do sada. Bolestan je i naslov. Uživajte u glazbi! Istražujte glazbu jer nema veće ljepote.

Foto: Samir Cerić Kovačević