MOJ +2: Duo The Siids zajednički sklopili listu 10 najutjecajnijih albuma
25. svibnja 2020.
Nikola Knežević (2401 Članci)
Podijeli

MOJ +2: Duo The Siids zajednički sklopili listu 10 najutjecajnijih albuma

Znamo da je sastaviti 10 najdražih albuma ili 10 albuma koji su na neki način utjecali na nas tijekom životnog ili glazbenog razdoblja, ali riječki The Siids uspio je u ovoj misiji.

I sami kažu kako je odabrati 10 albuma užasno teško i u neku ruku nemoguće.

“10 albuma iz svake dekade otkad pamtimo za sebe bilo bi svakako nešto lakše, pa da ukupni zbroj bude nekih 50 albuma. Ovako, izbor je pao na dio zajedničkih albuma koji su utjecali na ovaj ili onaj način na nas od ranih pa do nešto recentnijih današnjih dana.”, rekli su The Siids, sve zamjećeniji glazbeni duo kojeg čine Stanislav Grdaković i Darko Terlević.

Njihova lista albuma je nasumično poredana, ne postoji najbolji i manje bolji, ali zato svaki ima svoju priču:

1. U2 – Achtung Baby (1991.)

Album koji bilježi promjenu u prijašnjem zvuku benda te u svakoj dekadi svojim zvukom i temama zrači svježinom i aktualnošću. Rađen godinu dana nakon pada berlinskog zida u berlinskom Hansa studiju (David Bowie, Iggy Pop, Depeche Mode, Nick Cave, David Sylvian…) te dovršen u Dublinu, u Windmill Lane studiju uz nastavak produkcijskog potpisa i songwritinga (gitarski riff na “One”) sjajnog Daniela Lanoisa (Peter Gabriel, Emmylou Harris, Bob Dylan, Robbie Robertson…) o kojem bi posebno mogli pričati u nedogled, starog producenta i suradnika benda od samih početaka Stevea Lillywhitea i tada recentijeg producenta Flooda koji je producirao i najprodavaniji Depeche Mode album “Violator”, “Songs of Faith and Devotion” te surađivao s mnogim velikim bendovima. Sam uvod u album, prljavi gitarski riff i distorzirani bubnjevi nagovještavaju novo doba i promjenu, te Bonov prvi stih u “Zoo Station” – “I’m ready for the laughing gas” – mogao bi se slobodno uklopiti u trenutnu situaciju. Album koji nema lošu pjesmu od uvodne do posljednje. Osim velikih hitova “One”, “Even Better Than the Real Thing”, “Mysterious Ways”, “The Fly” i sjajne “Who’s Gonna Ride Your Wild Horses” što čini skoro polovicu albuma, izdvojili bi manje izvođenije, a izvrsne pjesme počevši s nama osobno jednom od najboljih U2-ovih “Acrobat” gdje su izvrsni Bonovi stihovi stihovi popraćeni grmljavinom bubnjeva Larryja Mullena Jr. i resko-ambijentalnih Edgeovih gitara koje dosežu vrhunac energije možda čak i cijele “Achtung” ploče, te sjajne “Love Is Blindess“ koja na najbolji način zatvara cijelu priču. Izdvojili bi još i energičnu „End of the World” posvećenu Wim Wendersu.

2. David Sylvian – Secrets of the Beehive (1987.)

S glazbom Davida Sylviana susreli smo se prvi put negdje pred dvadesetak godina u studiju Predraga Trpkova (Laufer, En Face, Urban&4…) koji nam je jedne noći u pauzi od snimanja tadašnjeg Tha B Inside albuma “Sami” pustio album “Secrets of the Beehive” na svojim novim studijskim monitorima. Bilo je to više nego ugodnih 40 i sitno provedenih minuta. Od uvodne “September” preko “The Boy With the Gun”, “Mother and Child”, pa sve do posljednje (CD verzija) “Forbbiden Colours” (Ryuichi Sakamotove „Merry Christmas Mr. Lawrence“ sa Sylvianovim tekstom). Album snimljen i objavljen u osamsdesetima koji također ne poznaje dekade. Atmosfera glazbe koja se prožima kroz cijeli album uz Sylvianovu poeziju i Sakamotove orkestracije je bezvremenska, u što smo se i uvjerili 2007. godine na koncertu u zagrebačkoj Tvornici kulture.

3. Editors – An End Has a Start (2007.)

O Editorsima ne moramo puno pričati. Zna se da su uz The National i oni veliki miljenici hrvatske publike. Zadnjih par godina više smo slušali njihov peti album „In Dream“ iz 2015. godine koji vas svojom atmosferom povuče nakon što ga par puta zavrtite i ne pušta tako lako. No odlučili smo se ipak za njihov drugi album „An End Has a Start“ iz 2007. godine kad je indie pravac bio na svom vrhuncu. Taj drugi album nakon odličnog debi albuma “The Back Room” iz 2005. godine, koji je uz “The National – Boxer” i “Interpol – Turn on the Bright Lights”, odigrao tada važnu ulogu razvoja benda Morso u kojem smo svirali, a i danas ima utjecaja. Spoj izvrsne lirike Toma Smithai karakterističnih gitarskih dionica Chrisa Urbanovitza (stil sviranja koji mi unutar benda zovemo “tambura”), uz čvrstu ritam sekciju Eda Laya i Russell aLeetcha, za nas su dan danas signature sound grupe Editors. Sama produkcija albuma (Jacknife Lee – U2, Snow Patrol…) zvuči veliko i prikazuje bend koji je na prijelazu iz manjih klubova u veće dvorane i open air festivale. Ako izbacimo odlične singlove, favoriti su “The Weight of the World”,  “Escape the Nest” i “Spiders”.

4. Elbow – The Seldom Seen Kid (2008.)

Fascinantna britanska petorka predvođena sjajnim pjevačem i tekstopiscem Guyom Garveyjem uz braću Marka i Craiga Pottera koji je ujedno i producent benda, te Peteom Turnerom i Richardom Juppom kojeg je pred koju godinu zamjenio Alex Reeves. S bendom Elbow upoznali smo se preko izvrsnog prethodnog albuma „Leaders of the Free World“ iz 2005. godine, koji je obzirom na tadašnju vladavinu new wave, post Joy Division, indie bendova čekao svoj trenutak da ga potpuno uberemo. Tri godine nakon, 2008. godine, bend objavljuje svoj najpopularniji i najprodavaniji album „The Seldom Seen Kid“. Glazbu Elbowa teško je svrstavati u neke ladice, jedino što se osjeti da dolazi s britanskog otoka. Izvrstan vokal na tragu Petera Gabriela te dinamična svirka, melodije i aranžmani benda koji funkcionira kao jedno tijelo, najjače je oružje ovog benda. Album ima konceptualni karakter od uvodne “Starlings” do završne “Friend of Ours” i svrstavamo ga također u kategoriju onih vječnih albuma koji ne poznaju vrijeme i modu. Od pjesama izdvajamo “The Bones of You”, “Grounds for Divorce”, “Mirrorball”, “The Fix” (duet s Richardom Hawleyjem), “On Day Like This” i “Friends of Ours”.

5. The Cult – Electric (1987.)

Kada pričamo o tinejdžerskim danima teško je ne spomenuti dvojac Astbury/Duffy tj. The Cult – bend koji je svojevremeno posebno utjecao na mnoštvo Ri-Rock bendova osamdesetih i devedesetih. Sjećamo se dolaska u klub Palach i momenta kada smo valjda prvi put čuli klasike poput “Rain” i “She Sells Sanctuary”, ako ne brojimo “Metal Maniu” i “Hit Depo”, emisije s početka devedesetih i spota za “Sweet Soul Sister” s tadašnjeg albuma “Sonic Temple”. No vratimo se na “Electric”, album koji se uz rivalski GN’R “Appetite For Destruction” često vrtio u našim autima prilikom noćnih izlazaka po riječkim i opatijskim klubovima u devedesetima. Karakteristika albuma je producentska vizija slavnog Ricka Rubina koji je odlučio pojednostaviti cijelu stvar i napraviti bazičan suh i sirov rock zvuk benda, i u tome je i uspio. Uvodni riff na “Wild Flower” najavljuje ono što ćete slušati kroz narednih 11 pjesama. Radi se o jednostavnom, zabavnom i  beskompromisnom rock albumu. Iako često nismo ljubitelji teorije “manje je više”, u ovom slučaju moramo priznati da smo skroz u krivu. Ako izuzmemo Led Zeppelin, The Doors, Jimi Hendrix, Cream, AC/DC i ostale diskografije velikana, “Electric” smatramo jednom od najboljih rock ploča.

6. Depeche Mode – Songs of Faith and Devotion ( 1993 )

Album koji nam je promijenio mnogo toga u načinu poimanja elektro i rock glazbe. Jedan od najkompletnijih albuma ikad snimljen od strane benda. Glavna sviračko producentska snaga benda Alan Wilder osim svih svojih zadataka uzima i pravi bubanj u svoje ruke te ga ubacuje u zvuk benda, Martin Gore gitaru i prirodan zvuk klavira stapa s elektronikom i atmosferom koju su imali do tada, a Dave Gahan nikad žešćom i može se reći religijskom snagom (iako privatno nikada u lošijem stanju ) dovodi ulogu frontmena na maksimalnu razinu. Tekstovi na ovom albumu ljubav, seks i duhovnost stavljaju u jednu homogenu cjelinu koja će i za 100 godina biti aktualna, sviježa i razumljiva. “Walking in My Shoes”, “In Your Room”, I Feel You“ i druge, imale su težak zadatak doseći velike pjesme s prethodnog albuma “Violator”, a i sam producent Flood više puta je izjavio da je album napravljen mukotrpno teško. Gledano sa stilske i autorske strane, album je to koji nas je odvukao na neka nova mjesta u glazbi.

7. Paradise Lost – One Second (1997.)

Pioniri gothic metal žanra koji su u jednom trenutku možemo to nazvati i vrhunca karijere, nakon niza uspješnih albuma “Icon” iz 1993. i “Draconian Times” iz 2005. godine odlučili naglo okrenuti leđa metalu po kakvom ih je dotad publika poznavala, te krenuli uvelike koketirati s elektronikom po uzoru na Depeche Mode (album nakon ovoga, “Host” iz 1999. godine snimaju s producentom Steveom Lyonom koji je zaslužan za produkciju i mix albuma “Songs of Faith and Devotion – Live”), s gothic primjesima klasika The Sisters Of Mercy i alternativnim industro bendovima specifičnim za razdoblje druge polovice devedesetih. Zagriženi fanovi su odustali od njih sve do unazad desetak godina kada su se ponovo vratili na ono otkud su i započeli, te ono što im možda i najbolje leži, iako mi tvrdimo suprotno. Pogodilo se nekako da smo i mi u tom periodu krenuli slični putem, ošišali duge kose, počeli više slušati Depeche Mode, slične bendove i recentiju glazbu devedesetih te stvarati istu, ali i otkrivajući i neke skrivene dragulje osamdesetih godina. Glavno pokretačko kreativno tijelo benda sastoji se od dva čovjeka, Nicka Holmesa (vokal i tekstopisac), te Grega McIntosha (gitara i glazba). Po svojoj melodičnosti i širini tema tekstova koji često i nisu tipični za metal, nalikuju u nekim momentima melankolije i na Morrisey/Marr tandem gothic žanra, a i osobno su veliki The Smiths i Morrissey fanovi, pa tako imaju i obradu all time klasika, pjesme “How Soon Is Now” na jednoj od B strana singlova. Iako, naravno ne očekujte taj zvuk. To je čisto figurativna usporedba. Album otvara hipnotična “One Second” nakon koje slijedi rock klasik i najavni singl albuma “Say Just Words”, te se kompaktno nastavlja preko “Mercy”, “This Cold Life”, “Blood of Another” do mračnije atmosferične završnice “Take Me Down”.

8. The Presets – Apocalypso (2008.)

Kada spominjemo Australiju, osim naravno neprežaljenih INXS, zatim Midnight Oil, AC/DC, Tame Impale, Nicka Cave“ i ostaliha, osobno se uvijek rado prisjetimo elektronskog dua The Presets i njihovog albuma istoimenog naziva kao i Rundekov album iz 1996., “Apocalypso”, samo dvanaest godina kasnije. Dolaskom u Sydney, ne sjećamo se točno da li smo opalili selfie ili nas je netko fotkao, uglavnom, vidjevši fotku nas dvojice sa sunčanim naočalama ispred ogromnih zgrada te zgrade Opera House, asocijacija je pala baš na duo Julian Hamilton i Kim Moyes aka The Presets. Također, rekli bismo da je baš taj trenutak bio ključan, tj. nekakav trigger za osnivanjem budućeg benda naziva The Siids. Karakteristika ovog albuma je čvrsti elektronski beat s punk stavom i energijom koji jednostavno nosi sve pred sobom u što se možemo odmah uvjeriti od samog starta albuma pjesme čiji naziv sve govori “Kicking and Screaming” te sljedeće jednako intenzivna i invanzivna “My People”. Svojim jednostavnim i upečatljivim melodičnim klavirskim riffom, te izrazito plesnom i sinkopiranom skevencom syntha, čvrstog „four to the floor“ ritma i vokalnih melodija, ističe se singl “This Boy’s In Love”, te spada u all time classic ovog australskog dvojca.

9. The Jezabels – Synthia (2016.)

Putujući rent-a-car vozilom od Sydneyja prema Melbourneu, slušali smo poznatu australsku radio postaju Triple J. U jednom trenutku pojavila se jedna zanimljiva pjesma na radiju. Srećom po Shazam koji pamti i kad nema mreže, dolaskom u smještaj kasnije tog dana uspjeli smo saznati da se radi o lokalnom bendu iz države New South Wales, The Jezabels i recentom singlu “Come Alive”. Kemiju benda ravnopravno čine dvije žene i dva muškarca. Nešto slično kao vječni Fleetwood Mac, samo bez ljubavne sapunice. Nakon 3 odlična EP izdanja i 2 albuma, te godine izdali su i svoj treći album “Synthia” koji ima atmosfersko mračniju, no opet pitku notu u odnosu na prethodna dva albuma, te ostavlja dojam cjeline koncept-albuma. Album otvaraju i zatvaraju dvije sjajne hipnotično-atmosferske i dinamičke pjesme u trajanju više od 7 minuta, “Stand and Deliver” te “Stamina”. Tu su također izvrsni singlovi “Smile”, “Come Alive”, “My Love Is My Disease”. Osim sanjivih synth layera i klavirskih tema klavijaturistice Heather Shannon, čvrstih i na dijelovima intrigantnih ritmova bubnjara Nik kalopera, te atmosferskih inide gitara gitarista Sama Lockwooda, posebno bi izdvojili vokal i zanimljivu personu pjevačice Hayley Mary koja briljira svojom bojom, lakoćom pjevanja i svojim temama koje obrađuje u svojim tekstovima, definitivno ima što za reći kroz cijelu ploču.

10. Eurythmics – Greatest Hits (1991.)

Znamo, ovo je kompilacija. No u tom periodu odrastanja jedna je od prvih kaseta i ploča ovog pop dua, pa i općenito s kojom smo se susreli na samom ulazu u devedesete godine kada su Greatest Hits albumi bili užasno popularni. Pa eto, zato baš kompilacija hitova. Također, užasno je teško odabrati samo 10 albuma. Samo iz dekade osamdesetih mogli bismo nabrojati barem 20 remek-djela. Pop znalci Annie Lennox i Dave Stewart, još od naših malih nogu, fascinirali su nas svojim senzibilitetom i lakoćom stvaranja hitova i pop forme općenito. Iako, po samim albumima imaju dosta fillera, ova kompilacija je također dokaz koliko imaju i hitova koji na uši izlaze dan danas od vrćenja na radiju i kojekakvim TV programima, a la VH1 Classic, te su često i soundtrack hollywoodskim filmovima, a neki su i obogatili svoju glazbenu karijeru njihovim možda i najvećim hitovima. Sa sigurnošću, najpoznatija je Marilyn Manson obrada “Sweet Dreams” iz 1995. godine. Kao što smo i rekli, album sadrži njihove najbolje radove od kojih ako izuzmemo prije spomenutu pjesmu, istaknuli bismo “Who’s That Girl”, zatim možda i najveći favorit “Here Comes the Rain Again”, “When Tomorrow Comes” i onako jednu s tadašnjeg kraja karijere benda koja nije toliko bila razvikana. Riječ je o pjesmi simboličnog naziva “Don’t Ask Me Why” koju prati decentan video njihove suradnice Sophie Muller, koja je u svojoj karijeri režirala hrpu odličnih spotova raznih izvođača, no rekli bismo da je jedan od najupečatljivijih bio onaj s početka devedesetih za smash hit “Stay” grupe Shakespears Sisters.