RECENZIJA: The 1975: “Notes on a Conditional Form” – binđanje za uši
29. svibnja 2020.
Karlo Rafaneli (58 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The 1975: “Notes on a Conditional Form” – binđanje za uši

Četvrti album britanskog pop rock benda The 1975 velik je zalogaj čak i ako ste upoznati s ambicijama i pompoznošću frontmena Matta Healyja.

“Notes on a Conditional Form” drugi je i završni dio ciklusa “Music For Cars” koji tvori s prethodnim, jako hvaljenim “A Brief Inquiry into Online”. Kroz maratonskih osamdeset minuta raspodijeljenih u 22 pjesme, The 1975 prolaze niz oprečnih stilova, od ambijentalne glazbe, UK garagea, radiofoničnog popa, folka pa do new wavea i alternativnog rocka. Oduvijek prisutni eklekticizam doveden je do granice da album zvuči poput kompilacije različitih izvođača. Grandiozni, dramatični ton uvodnog intra u kojem Greta Thunberg priča o sudbini planeta preko glazbe koja zvuči kao da je skupljena iz studija Sigur Ros na početku nultih naglo je prekinuta netipičnim pankerskim singlom “People” da bi se sve prelilo u orkestralni instrumental “The End (Music For Cars)”. Ako vam sve ovo zvuči frustrirajuće melodramatično, posve ste u pravu. Taj proces izmjena stilova, raspoloženja i formi traje neprekidno do kraja albuma. Ne čudi stoga da su na reakcije na album, a donekle i sam bend, tako podijeljene.

The 1975 rijedak su primjer beskrajno ambicioznog, neskriveno šepurećeg benda koji se shvaća užasno ozbiljno. No, bar u mojim ušima, njihovi albumi funkcioniraju baš zbog tog pretjerivanja, ne unatoč njemu. Jesu li mogli izbaciti nekoliko instrumentala da se dobije kompaktnije slušateljsko iskustvo? Naravno. Jesu li mogli broj radiofoničnih boy bend singlova smanjiti na dva, baš kao i garageom inspiriranih nokturalnih klupskih stvari? Naravno. No to jednostavno nije način na koji ovaj bend funkcionira. Tzv. fileri ovdje su namjerno postavljeni između jačih pjesama ili da odmore ili da zbune slušatelja, ovisno o točki gledišta. Za razliku od ostalih recentnih pop rock bendova poput Tame Impala, Imagine Dragons ili Mumford & Sons, The 1975 nisu dosadni čak i kad jesu, jer nikad ne znaš što će sljedeće napraviti. Njihova formula je da nemaju formulu, ali su svakim sljedećim albumom sve veći i veći. Ta megalomanija bi u nekom trenu mogla postati problem, no zasad još uvijek igra u njihovu korist.

Vrijedi istaknuti da su oba albuma “Music For Cars” vrlo očigledno nadahnuta internetom, ne samo tematski nego i formom. Uzmemo li oba albuma kao gotovo trosatnu cjelinu, dobit ćemo audio ekvivalent binđanja serije ili gledanja produženog YouTube videa. U tom smislu The 1975 očigledno rade glazbu za gubljenje vremena, a ne zadržavanje pažnje. Ako to nije aktualna tendencija, onda ne znam što jest.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5