“Homegrown” je još jedan “izgubljeni” album Neila Younga, nešto poput “Chrome Dreams II” iz 2007. ili “Hitcher” iz 2017.
Za razliku od tih albuma, sastavljenih od neobjavljenih demo snimki ili nanovo snimljenog starog materijala, “Homegrown” je album koji je jednostavno bio odbačen. Snimljen 1974. između albuma koji su činili kultnu “Ditch” trilogiju odnosno “Time Fades Away,” živog albuma sačinjenog od originalnog materijala, “On The Beach” i “Tonight’s The Night”, “Homegrown” s tim albumima dijeli izrazito intimističku crtu, no glazba oslonjena većinski na gitaru i harmoniku bliža je mekanom folku s “Harvest”, komercijalnog vrhunca dotadašnje Youngove samostalne karijere, nego nemilosrdnom sivilu spomenutih ostvarenja.
No “Homegrown” nije zapostavljeno remek-djelo. Opus tako bogat, raznolik i nepredvidljiv kao Youngov skrivao je, a i vjerojatno još uvijek skriva brojne neistražene ili zaboravljene rukavce, bilo da se radi synth popu na “Trans” ili noise albumu poput “Arc”. “Homegrown” ne nudi ništa toliko radikalno, samo još jedan niz jako dobrih folk rock pjesama, autora koji takvih u svom katalogu doslovno ima na stotine.
Pjesme poput “Separate Ways”, “Try” ili “Vacancy” su sjajne; za neke druge, poput “Florida” ili “We Don’t Smoke It No More”, ne bi bila baš nikakva šteta da su ostale izgubljene. No, to je Neil Young. Produktivan oduvijek i zauvijek. Kod plodnih autora poput Younga možda je i pogrešno gledati koliki je omjer “filera” i “hitova”, kad se i jedno i drugo broji u velikim količinama. U tom smislu “Homegrown” je album kojeg će Youngovi kolekcionari itekako znati cijeniti, dok oni manje fanatični ništa neće izgubiti. Meni je drago da se sada našao pred publikom, baš kao što mi je drago da postoji tako vitalan autor duboko u sedamdesetima ne prestaje snimati i objavljivati novu glazbu, a usporedno s tim kopati po svojim iznimno bogatim arhivima.
Foto: DH Lovelife