Dugoočekivani osmi album Elementala, “Ilica” (383 Records) bendov je biograf Marko Podrug u promotivnom tekstu povodom izlaska ironično okarakterizirao kao “najzreliji”, pozivajući se na jednu od dobro poznatih kritičarskih sintagmi kad se radi o ostvarenjima veteranskih izvođača.
Možda je Podrug u pravu, možda je “zrelost” nešto na što se pozivamo kad ne znamo što više reći. Međutim, ono što se može zaključiti prateći njihov rad i razvoj je da su nakon prošlog, vrlo ambicioznog dvostrukog albuma “Tijelo” iz 2016., Elemental odlučili malo pauzirati, proslaviti dvadesetu godinu djelovanja i potom nastaviti praksu nezavisnog izdavanja albuma započetu tim ostvarenjem.
Ova dva albuma u vlastitom izdanju zvuče drugačije nego njihova zlatna faza iz nultih kad su za Menart izdali “Male stvari” i “Vertigo” ponajviše jer su odsutni veliki radijski singlovi poput “Tako lijepa” ili “Romantika”. Istina, “Goli i bosi” bio je popriličan hit, ali spada u onu vrstu koju bih nazvao “koncertnim”, pjesmama koje su namjerno napravljene za zborno pjevanje i skakanje. Ovo je logičan razvoj događaja, jer su koncertni i festivalski nastupi glavni izvor prihoda i zapravo smisao postojanja jednog uigranog benda koji desetljećima egzistira između kultnog statusa i široke popularnosti. A Elemental su bome uigrani. Svaki album je sve bolje produciran i odsviran, bešavno prelazeći gomilu stilova, bilo da se radi o standardno spretnom spajanju hip hopa, funka i pop rocka ili otvorenoj “novovalnoj” posveti XTC-u i njihovom legendarnom singlu “Making Plans For Nigel”.
Kao mogući problem ostaje ono što Podrug opisuje kao dobrodošlu nezrelost. “Prepuštaju se svim tim emotivnim stanjima poput adolescenata. Jurišaju pa što bude. Glavom kroz zid, grlom u jagode i sve te slične fraze”, piše zapravo odlično hvatajući tematsku nit albuma. “Ilica” je omeđena naslovnom pjesmom i završnom “Posljednji gosti”, objema kao fragmentima noćnih izlazaka, jednog grupnog i jednog intimnijeg. Između toga se Remi i Shot bave za njih već standardnim temama poput života u gradu (“U velikom gradu”) ili ksenofobije (“Ptice bez gnjezda”). No u ovim dvjema pjesmama prevladava tematika bliža kasnoj adolescenciji nego ljudima čiji je bend već solidno zakoračio u punoljetnost. Ne bih to ipak nazvao nezrelošću, već više slikom nekoliko generacija čiji se dobar dio pripadnika, što svojom, a što tuđom krivnjom, nije uspio “stabilizirati”.
U tom smislu posebno dobro funkcionira “Posljednji gosti”, ljubavna pjesma koja to nije, postavljena iznad promišljene, dinamične post rock podloge. Ispričana iz dvojne perspektive muško-ženskog prijateljstva uhvaćenog u trenutku potencijalne romantike, u pitanju je i tematski i perspektivom netipična pjesma. Zatvarajući album takvom pjesmom, pridjev “adolescentski” nekako više prerasta u “usamljen” ili “melankoličan” i zapravo izvrsno opisuje transgeneracijsko stanje društva u kojem je svaki oblik nesigurnosti, bilo intimne, bilo ekonomske, nepromjenjiva i izgleda trajna činjenica. U tom smislu “zamisli da zamrznemo samo ovaj kadar” postaje mantrom kojom bismo najradije izbrisali ostatak života.
Foto: Kristijan Smok