RECENZIJA: Taylor Swift: “Folklore” – intimistički album neuništivog branda pop glazbe
28. srpnja 2020.
Karlo Rafaneli (54 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Taylor Swift: “Folklore” – intimistički album neuništivog branda pop glazbe

Osmi album Taylor Swift, “Folklore”, pojavio se bez prethodne najave prošli petak i izazvao manju revoluciju.

Snimljen za vrijeme pandemije COVID-a 19 uglavnom uz pomoć starog suradnika Jacka Antonoffa i Aarona Dessnera iz The Nationala, “Folklore” je instatno okarakteriziran kao njen “indie” album ili, kako je to rekao Rob Sheffield iz The Rolling Stonea, “goth folk” album. Takve su tvrdnje potkrijepili i revni glazbeni fanovi koji su, primjerice, uočili da naslovnica albuma podosta podsjeća na onu albuma “M” danske black metal glazbenice Myrkur iz 2015.

Čitajući sve ovo čovjek bi mogao pomisliti da je “Folklore” nekakav radikalni raskid s prijašnjim radom, no jedino što je ovdje zapravo radikalno je pametni marketing koji za svaki njen novi album nudi zaokret u narativu koji ga prati. Pokojni Stan Lee je svojedobno rekao da je tajna uspjeha Marvelovih stripova u tome da uvjere čitatelja u iluziju promjene, iako se suštinski ništa ne mijenja. Ista logika bi se mogla primijeniti na albume Taylor Swift. Nakon iznimno hvaljenog petog albuma “1989” iz 2014., Swift je prerasla raniji status country pop princeze i postala globalni pop fenomen. Iznimno efektne pop pjesme poput “Blank Space” ili “Bad Blood” su pomogle u tome, no prava tajna uspjeha se krila u činjenici da je umješno uvezala svoj privatni život u metatekstualni narativ pjesama što je urodilo time da fanovi prate njene albume baš kao što prate nove nastavke “Star Warsa” ili “Avengersa”. Drugim riječima, Taylor Swift nije više samo pop zvijezda, ona je brend, franšiza čiji svaki idući album probije rekorde prodaje godine u kojoj je izašao.

Swift i Antonoff uz pomoć Dessnera i jedinog vokalnog gosta na albumu, Justina Vernona poznatijeg kao Bon Iver, na njemu nastavljaju put započet na prošlogodišnjem “Lover”, potragu za “velikim američkim albumom”. Sličnu je stvar Antonoff lani već vrlo uspješno izveo s Lanom Del Rey i njenim “Norman Fucking Rockwell”. No, da bi rezultat bio jednako efektan meni ovdje nedostaje nekoliko stvari.

Premda Swift njeguje vrlo jasan stil pripovijedanja koji kritičari ne propuštaju hvaliti, njen prodorni, djevojački vokal za razliku od onog Del Rey ne sjeda uvijek idealno na atmosferične, prozračne instrumentale. Osim toga, baš kao i “Lover”, album je predug. Šesnaest pjesama komotno je moglo biti deset, a ne bi se ništa izgubilo na slušateljskom iskustvu. Kad su se već odvažili na toliku duljinu, Swift i suradnici mogli su isprobati i nekakav drugačiji epski format poput ”Venice Bitch” s “Norman Fucking Rockwell”, no sve su to sitne zamjerke. “Folklore” je dobar album koji predstavlja autoricu kao osobu koja čvrsto ima uzde nad svojim izričajem, a to je nešto što nije uvijek odlika pop izvođača.

Upravo zahvaljujući ovoj tematskoj i atmosferskoj dosljednosti, “Folklore” predstavlja gotovo bešavan spoj “popitimističkog” i “roksističkog” pristupa glazbi. Prvi mogu nesmetano hvaliti širinu izričaja i interesa Taylor Swift, volju da uključi u svoj proces iz njihovog kuta gledanja tako naporne i pretenciozne izvođače poput The National ili Bon Iver, a drugi mogu samozadovoljno hvaliti pop proizvod bez “grižnje savjesti” jer sasvim očigledno pokazuje ambiciju i dubinu izvan okvira radijskog pop formata. Vuk sit, a ovca cijela, sve je idealno, reklo bi se. No, priča o ovom albumu, baš kao i nedavni slučajevi opisani u sjajnom članku MIchaela Schulmana u New Yorkeru, uključuje i ogromnu razinu nezdravog fandoma. Naime, unatoč tome što je album dočekan gotovo univerzalnim panegiricima, fanovi su se obrušili na Pichforkovu kritičarku Jillian Mapes i njenu pozitivnu recenziju albuma. “Swifties” su procijenili da je 8.0 preniska ocjena i napali Mapes sve dok nije morala zaključati svoj Twitter profil. U godini pandemije rasnih nemira i koječega drugog, napad na novinara koji je iznio svoje mišljenje – uz to pozitivno – pokazuje da je razina “posvećenosti” nečijem liku i djelu debelo prešla granice dobrog ukusa i da ljudi razvijaju izrazito nezdrave emocionalne odnose s proizvodima koje konzumiraju, bilo da se radi o novom albumu Taylor Swift, iPhoneu ili McDonaldsu. Jasno mi je da se radi o otuđenju inherentnom konzumerističkom društvu u kojem živimo, no za dobrobit kulture, dijaloga i općenito umjetničkog razvoja bilo bi dobro da taj oblik dogmatskih misli ostavimo iza sebe, bez obzira o kojem se području života radilo.

Foto: Beth Garrabrant

Ocjena
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5