Dvadesetogodišnjica odličnoga projekta koji je začet na Brijunima i u ovo novo, novo vrijeme donosi niz zanimljivih programa od kojih jejedan od najkvalitetnijih koncert Damira Urbana i njegove Fantastične četvorke.
Parafraza starog štosa ide otprilike ovako:” I još nešto… Nikad nisam uživo gledao Urbana.” “To ti, sinko, nije grijeh. To je sramota.” Pa da i to ispravimo… Na ovim prostorima, znamo, nema baš odličnih projekata (kulturnih programa), a u utorak smo dobili “dva u jednom”. Na Brijune se uvijek lijepo vratiti. Niz teatarskih bisera koje je iznjedrio Teatar Ulysses svake je sezone osnažen odličnim koncertima, od Amire Medunjanin do Vlatka Stefanovskog, da spomenem samo par (dva). Tako je i u ovo, zbog novonastale situacije, nastupima oskudno vrijeme. Zato valja cijeniti njihov umjetnički i organizacijski napor i nazočiti događajima poput jučerašnjeg.
Damir Urban i Fantastična četvorka (ovo nije kurtoazno komplimentiranje, već glazbeno-timski realitet) predstavili su se u vrlo dobrom svjetlu u mraku prelijepe brijunske noći, za mnoge umjetnike uvijek dodatno poticajne. Jedina otegotna okolnost bile su (ne)nastupanje i (pre)rijetke probe. Izuzmemo li mariborski i “autobusni” nastup, ovo je zapravo jedini “pravi” izlazak pred publiku ove godine.
Urban je umjetnik koji je iznimno cijenjen, ali i aktivan i na drugim, a ne samo glazbenim, poljima. Kuriozitet je (to ide na moju dušu) da sam ga prvi put gledao (i opet na Brijunima) kao proroka Tiresiju. I tu je malu ali zahtjevnu ulogu odigrao solidno. Za one koji, pak, žele uživati u njegovu neglazbenom radu predlažem posjet Sobi Jamesa Joycea koju je umjetnički osmislio, a koja je nedavno i otvorena za posjetitelje. No, da se vratim prvom povodu i razlogu i njegovom i mome. Glazbi. Ljeto je, pa nećemo o diskursu i poetici, složenosti harmi i aranžmanima, ali znakovito je da je, unatoč svemu, poklonika Urbanova izričaja i među publikom i kritikom popriličan broj. Očito je riječ o kvaliteti pjesama i iskrenosti i, poslužit ću se naslovom iz medija knjige kompliciranoj dobroti. Samo, treba ući u te dubine (oceanske) i vinuti se u visine (astronautske). Dati si truda. No, ne zaobići niti, opetujem, potporu četvorke koja ga “prati”.
Ne želeći spominjati neke “svjetske” bendove (na njihovu štetu), ali ovo je puno uzbudljivije, zahtjevnije. Jednostavno – bolje. Da ne govorim “uživo”. U razgovoru s ljudima do čijeg mi je mišljenja u konzumentsko-kritičarskom smislu stalo, nepodijeljen je stav da ga (Urbana) treba svakako vidjeti i čuti. I uživati. Zanemarimo li, kako već napomenuh, sitne pjevačeve nesavršenosti (koji put je neki početak težak), bio je to dvosatni boombastik tour de force u kojemu je sudjelovala pretežno mlađa publika koja je i pjevala i plesala uz, budimo iskreni, nepop skladbe. Zanimljivo je (i veliki plus) da se bend, a poštovanjem odnosi i prema megahitu “Budi moja voda” iz Laufer doba, ali pravi lauf je u žešćim stvarima u kojima do izražaja dolaze i individualni kvalitet muzičara. Naoko klasična postava (gitara, bas, bubanj, klavijature, glas) pomiče granicu rock-anja i prelazi u novu dimenziju koja nadilazi ove naše hrvatske i regionalne okvire.
Za mene (i za Damira i bend; uvjerili su me u to) lako je biti velik (“Div”) rasteš li dovoljno u sebi i pronađeš li pjesmu (“Iskru”) koju ćeš s istomišljenicima ili “prijateljima u glazbi i ljudovanju” podijeliti bez ostatka. I još nešto. Zidove u nama i oko nas ne trebaju uvijek rušiti Jerihonske trube. Ponekad je dovoljna i “Mala truba”.
Foto: privatni album Tatjane Prvulović Mirković