IZA OBJEKTIVA: Upoznajte fotografa Music Boxa, strastvenog metalca Davora Birta
6. kolovoza 2020.
Nikola Knežević (2420 Članci)
Podijeli

IZA OBJEKTIVA: Upoznajte fotografa Music Boxa, strastvenog metalca Davora Birta

Nastavljamo s predstavljanjem fotografa Music Boxa koji nesebično i volonterski obilate koncertna događanja i bilježe trenutke koje možda netko na koncertima nije niti primijetio.

Fotografi su dosta zakinuti u vrijeme koronavirusa, od fotografije se trenutno ne može zarađivati, barem ne onoliko kao u normalnim vremenima, stoga ćemo nastojati dostojno predstaviti svakog fotografa Music Boxa i nadati se da će mu to omogućiti i možebitni dodatni angažman.

Na redu je Davor Birt, strastveni metalac, ali i kako ga mi znamo zvati – kralj obrade fotografije.

Što više voliš, metal glazbu ili fotografiranje?
“Na koncertima ekstremne i metal glazbe malo će se kad naći oni koji ju strastveno ne vole. Vrištanje, režanje i roktanje praćeno konstantnom duplom bas pedalom ima specifičnu publiku, organizatore, tonce, a samim time i fotografe. Zna mi se dogoditi da počnem mahati glavom na pokoju pjesmu iako na remenu imam objektiv, a fotić oko vrata, pa to nekako pokušavam pridržavati da ne odleti ili lupi koga. Drago mi je što nisam imao prilike vidjeti koliko nakaradno i smiješno to moje cupkanje u punoj opremi izgleda, ali naprosto si ne mogu pomoći jer bi sve te koncerte pohodio i bez fotića. Fotografijom na neki način bar malo vraćam sceni ono što je podarila mojim ušnim bubnjićima te me supkulturno i individualno oblikovala. Tek mi je pred koju godinu palo na pamet fotografske afinitete spojiti s glazbom i rezultat je urodio učenju vještinama, koje istini za volju, većini fotografa neće ni trebati jer imaju normalno svjetlo i bar neku komunikaciju s modelima.”

Metal glazba vjerojatno ima najgore uvjete za fotografiranje. Većinom su to zadimljeni klubovi s malo rasvjete. Kako izdržavaš?
“Metal, punk, HC, eksperimentalni i zapravo bilo kakvi underground koncerti su bez dvojbe najzahtjevnija stvar koju netko može fotografirati. Nemoguće je kontrolirati rasvjetu reflektora koji konstantno mijenjaju poziciju, boju i intenzitet. Neki članovi benda tijekom cijelog nastupa neće biti baš nikako osvijetljeni, dok će se drugi konstantno kretati i nerijetko u najboljim pozama biti prikriveni pojačalima, zvučnicima, mikrofonima ili rukama fanova. Ukoliko nema barijere za fotografe, a klub je rasprodan bit ću zakucan na istom mjestu što eliminira raznovrsnost kadrova. Ako je klub polupopunjen gdje god stao, nekome ću zaklanjati pogled, ili će netko meni kadar čime se može doskočiti samo konstantnim gurkanjem uz “sorry, ups, samo malo, prolazim, hvala”. Piva i gemišt lete iz čaša, bilo iz publike ili s pozornice tako da mi je izuzetno drago što mi fotić ima bar nekakav dihtung. Kad postoji barijera, ona je obično široka možda pola metra i uz kolege koje također pokušavaju uhvatiti što bolji kadar, manevriranje je možda još i teže. Tri pjesme tijekom kojih se fotka često prođu uz najgore svjetlo jer lightman čuva bolje za finale koncerta. Primjerice black i death metal koncerti nalažu atmosferu koju tvore svjetlosni uvjeti vrlo prigušenog pozadinskog svjetla s pregršt magle. Primjer koji ovo ilustrira je nizozemski black metal bend Turia koji sam fotkao u Močvari prije lockdowna. Kao jedini izvor svjetla su imali svijećnjak. To znači da je za donekle pravilno eksponiranu scenu trebalo 1/60sec, f1.4 i iso25600. Možda slične postavke koriste oni koji proučavaju šišmiše u prirodnom zavičaju. Svakome tko se okuša u fotkanju koncerata i bar donekle to usavrši garantiram da će mu se štogod fotkao kasnije činiti kao izlet i krajnje tehnički nezahtjevno. Gura me baš ta izazovnost da moje sposobnosti kao onog koji drži opremu guraju do granica ugodnosti, bilo po pitanju nametljivosti bez da se fanovima zaklonim pogled te hvatanja kadra ili opreme koja se gura do maksimuma, pred raspad piksela.”

Mogu reći da si ti jedan od majstora fotografiranja takvih koncerata jer se na fotografijama doslovno ne vidi kakvo je bilo osvjetljenje. Kako to postižeš i ima li neka tajna koja stoji iza toga?
“Hvala, no primjerima uz intervju bih htio pokazati kako meni, a siguran sam i mnogima koji su se okušali u koncertnoj fotografiju, izgledaju sirove fotografije. Ovo obeshrabri mnoge koji misle da rade nešto krivo tokom samog koncerta, no stvar je zapravo u tome što ne rade nakon njega (o čemu ću malo kasnije). Prilikom fotkanja koncerata ustrajem da učinim ono što mogu, kad mogu. To znači da prilikom nastupa (ako uvjeti to dopuštaju) uslikam sve članove benda. Npr. bubnjara Mgle prošle godine nisam uspio uhvatiti pošto se nisam mogao pomaknuti u rasprodanoj Močvari. Pokušavam uhvatiti sve članove banda i ne sviđa mi se kad netko isključivo slika frontmena jer tako odaje dojam da ovi drugi ničemu ne služe, tj. kao kao da smetaju na stageu. Koristim skoro isključivo live view s najnižim osvjetljenjem kako bi imao bar nekakvu fleksibilnost u kadriranju. Mali pomak može učiniti da netko izgleda impozantno ili majušno – ovisno o perspektivi. Više stotina fotki po bendu mi je standardna praksa jer se tako bar pukom srećom dogodi da stroboskop bljesne taman u trenutku okidanja i eto najbolje fotke cijelog nastupa. Fotkanje u rawu i obrada fotografija su apsolutno nužni. Postoji ustaljena, kriva percepcija foto opreme gdje se smatra da kupnja velikog, skupog, profesionalnog fotića odmah znači bolje fotografije. Oni nude više mogućnosti da razvijajući digitalne negative dobijemo rezultate koji su po koloristici ili dinamičkom rasponu bliže nekoj konačnoj viziji. Ta vizija za mene znači prirodnu boju kože članova benda kako bi se bolje vidjele primjerice tetovaže, corpse paint i kompletni outfit. Pokušavam pomiriti atmosferu iskustva glazbe s jasnim, čistim prikazom glazbenika. Ako je to postignuto uz zaleđivanje intenzivnog pokreta imat ću nešto radi čega sve ovo ima smisla. Obrada oduzima nekih tri minute po fotki i drastičnije utječe na konačni rezultat nego investicije od primjerice desetak tisuća kuna za novi fotić ili objektiv.  Rado dajem smjernice kako doći do sličnih rezultata zainteresiranim, a radio sam i neke male tutoriale kako iz izvući prirodne tonove kože iako na slici netko izgleda kao štrumf. Bio bi red da onaj tko kupi fotić zatraži i dobije akreditaciju te se ide gurati u raznorazne štale da nešto što snimi dobije rezultat s kojim će biti zadovoljan. Drito iz fotića nećete dobiti dobre rezultate ma koje god novce ugurali u opremu.”

Kada si krenuo fotografirati i zašto te baš takvo zanimanje zainteresiralo?
“Kao mali neiskusni dečko sam na moru prije skoro dva desetljeća upoznao stričeka koji je imao velikog, crnog, zaista sjajnog Nikona D2X s tele objektivom. Takvo povećanje i izoliranje pozadine iza subjekta nikad prije nisam vidio, te nekako uspio nagovoriti tatu da mi kupi Sony A100 – njihov prvi DSLR nakon što su preuzeli Minoltu, što nije bio problem jer je stari bio analogni Minoltaš. Prvo što sam na njega zašarafio bio je Pelengov 8mm cirkularni fisheye, najširi objektiv koji sam ikad vidio i s kojim imam negdje milju fotki. Uslijedila su druženja s ljudstvom na foto forumima kako online, tako i uživo. Isprobavala se oprema, davali savjeti, sklapala prijateljstva i honorarni poslići. Naslikavao sam se kako guram glavu u vešmašinu, plišane viruse kako vise s drveća, fashion s nekakvim poderanim krpama, sprovode, djecu kako se provlače kroz gumene tunele na rođendanima, cure koje su uvijek htjele da ih se još malo jače popegla i zapravo sve sa čim se netko tko želi držati fotić u ruci može susresti.”

Od fotografije isključivo živiš ili ti je to više usputna zarada uz to što je i hobi?
“Čuo sam priče od drevnih fotografa koji su u aparate gurali tvar koja je reagirala na svjetlo, te su istu tu razvijali u laboratoriju i dobivali fotografije bez ikakvog elektroničkog uređaja. U tom davno prošlom dobu fotograf je bila osoba koja bi otišla negdje, slikala nešto i izradila fotografiju. Danas je fotograf osoba koja treba imati Facebook, Instagram, Pinterest, Twitter i YouTube kanal. Treba objavljivati sadržaj u periodičnim razmacima kako bi isti doprio do što većeg broja publike, koristiti prave tagove, imati tisuće prijatelja po svim tim profilima, biti jasan i konzistentan u svom izričaju. Treba plaćati reklame po društvenim mrežama, surađivati s agencijama, nuditi svoje usluge potencijalnim klijentima, podsjećati ih da im je nudio te usluge i zapravo devet desetina svog vremena kao fotograf provoditi radeći nešto što nema baš nikakve veze s fotografijom. Svaka čast onome koji to želi i ima osobnu ili profesionalnu satisfakciju od toga. Nisam sastavljen tako da bih se angažirao na taj način. Zaista volim fotografiju, volio bih ju i da mi netko ukine internet i da mogu pokazati slike doma ženi, mami i još neka dva frenda. Moj je izlet u profesionalno fotografiranje bilo razdoblje dok sam se intenzivno bavio izradom virtualnih šetnji i njihovom implementacijom na Google street view. Radio sam to u kombi s prodavačima koji su nemilice tražili klijente i nudili te zaista korektne i smislene usluge. Zračne luke, zubarske ordinacije, hosteli, hoteli, restorani, tvornice… Profesionalna je ljubav pukla i sad sam uz tu pokoji plaćeni event ili nešto usputno u svijetu hobija. Virtualne šetnje i dalje ponekad radim uz evente pa eto, ako netko ima interesa za to, rado ću ih izraditi.”

Koju opremu koristiš za fotografiranje i koji je tvoj najdraži software za obradu fotografija?
“Jedini sustav koji sam ikad koristio je Sonyjev tako da trenutno klikam s njihovim A7III, 24mm f1.4 GM i 85mm f1.8 FE, a za virtualne šetnje ili timelapse Samyang 12mm f2.8. Koristio sam više manje sve u rasponu od 8mm do 500mm te prodao sve osim spomenutih. Tako ne moram razmišljati koju ću opremu koristiti, već nosim samo ono što koristim uvijek. Workflow za obradu mi je – pregledavanje u Adobe Bridge, razvijanje u Adobe Camera Raw (ovdje se daleko najviše toga napravi), finije uštimavanje i destruktivne manipulacije u Photoshopu, redukcija šuma s Topaz Denoise AI i konačni vizualni profil s Alien Skin Exposure.”

Jesu li po tebi u današnjem svijetu fotografi potplaćeni i uspjeli se fotografija dobro naplatiti?
“Čistim slučajem sam naletio kako bendovi koriste moje fotografije za promociju albuma, turneja, za profilnu sliku na Bandcampu i još u razne više ili manje komercijalne svrhe. I to ne bez naplate, već čak i bez da su me tagirali ili uopće javili da će koristiti fotografiju. Teško mi je zamisliti scenarij u kojim ne bi dopustio da se fotka koristi, uopće mi ne pada na pamet tražiti novac za takve stvari bendovima koji sviraju u polu praznom Attacku. Veseli me kad bend koji sam fotkao, jer mi se dopada njihova glazba, koristi moju fotku, ali kad se čak niti ne udostoje javiti da će to učiniti ispada podmuklo i u paraleli sa – “zašto bi itko kupovao glazbu, merch ili ikako ih podržavao ako može sve to džabe skinut s interneta”. Scena je toliko mala i kad već tu nema para bilo bi ok da ima bar nekakve osnovne ljudskosti. Po mom iskustvu, što se tiče van koncertne fotografije, nije običaj naplatiti koliko nešto vrijedi, već koliko netko to može i želi platiti.

Osim koncerata što još voliš fotografirati?
“Da živim na području koje nije svjetlosno zagađeno kao Zagreb puno bih se više bavio astro fotografijom i timelapseovima iste. Priroda i otvoreno nebo kao potpuna suprotnost kaotičnim i dinamičnim koncertima u skučenim prostorima.”

Koji ti je do sada najveći izazov bio za fotografiju i postoji li neka anegdota?
“Jednom sam išao fotkati koncert dok sam uzimao antibiotik tako da sam ga morao slikati čist kao suza. Definitivno najzahtjevnije iskustvo karijere hehe.”

Ako netko želi koristiti tvoje usluge gdje ti se mogu ljudi obratiti?
“Site koji sam posvetio isključivo koncertnoj fotografiji je http://dbirt.com/ , a oni koji imaju interesa ili kakva pitanja oko obrade fotografija ili suradnje slobodno me mogu kontaktirati putem FB-a ili puknuti mail na davor.birt@gmail.com.”

Naslovna fotografija: Josip Bolonić