Samir Cerić Kovačević jedan je od onih fotografa kojeg ćete vidjeti i na koncertima, i na nekakvim ekstremnim sportovima, i na vjenčanjima, i u prirodi, a mjesta gdje je sve fotografirao u Hrvatskoj i izvan nje teško je sastaviti u jednu rečenicu, barem da je smislena.
Samir se zadnji ili tek nedavno (op. a. moguće da sam zbog korone izgubio smisao za vremensko razdoblje) pridružio Music Box foto timu i samo zbog ljubavi prema fotografiju, koncertima i glazbi volonterski obilazi koncertne pozornice, od onih najmanjih do najvećih. Štoviše i do onih svjetskih razmjera. Vrijeme da vam predstavimo čovjeka koji stoji iza skraćenice SCK – Samira Cerića Kovačevića.
Kako je na tebe utjecala korona u kojoj je nekako vrijeme stalo, zajedno s poslovima?
“Pa ne čini mi se da je vrijeme stalo, ovo je vrijeme zapravo izazov za sve nas, u kojem se moramo prilagoditi na “drugačije”, na način života i rada na koji nismo navikli. Kako se velikim dijelom bavim fotografijom međunarodnih kulturnih, umjetničkih, sportskih te glazbenih događanja, većina ugovorenih poslova je odgođena ili otkazana. No, smatram da se, umjesto čekanja da se stvari vrate “u normalu”, trebamo prefokusirati na sve svoje talente i sposobnosti te pokušati izvući ono najbolje iz sebe i ove novonastale situacije. Žao mi je što su se isplanirani poslovi i putovanja odgodili, jer to naravno velikom mjerom utječe na samu egzistenciju, ali to je sada naša svakodnevica u kojoj jednostavno trebamo pronaći pozitivnu stranu te proširiti svoje vidike.”
Koliko se dugo baviš fotografiranjem i kojim sve vrstama fotografija?
“Fotografiram još od djetinjstva, jer mi se tata bavio fotografiranjem pa vjerujem da dio moje ljubavi i strasti prema fotografiji dolazi i iz tog izvora. Sjećam se da sam, kada smo išli na školske izlete, uvijek nosio fotoaparat sa sobom :). U 17. godini sam se počeo aktivnije baviti fotografijom te se upisao u fotoklub “Mrak” iz Buja kako bih stekao više znanja i vještina iz svih aspekata fotografiranja te je tada ustvari započela ta ozbiljna fotografska priča. Mogli bismo, dakle, reći da se fotografijom aktivno bavim oko 21 godinu. Iza sebe imam nekolicinu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji. Kroz fotografiju istražujem različite teme uključujući portrete, dokumentarnu fotografiju, koncertnu fotografiju, vjenčanja, trenutke u svakodnevnici itd. Za transformaciju „običnog“ gledišta u imaginarno često koristim duplu ekspoziciju kako bih istražio granice između dokumentarnog i artističkog, a koja postaje i svojevrsno obilježje moga rada. Iako u svom profesionalnom radu uglavnom koristim digitalni fotoaparat, vrlo često za specifične projekte i svakodnevicu koristim analogni 35 mm fotoaparat. Analogna fotografija služi mi kao inspiracija za daljni razvoj u artističkom smjeru. Službeni sam fotograf raznih kulturnih, umjetničkih i glazbenih događanja kao što su Animafest, Organ vida, Zagreb Film Festival, Motovun Film Festival, Ferragosto JAM, ULTRA Europe i mnoga druga. Od prošle godine moj rad se može naći i na omotima nosača zvuka glazbenika iz Hrvatske i regije: Damir Imamović “Singer of Tales”, Rade Šerbedžija “Livet at HNK Zagreb), Ivo Josipović i prijatelji “Zagrebački solisti i gosti sviraju skladbe Ive Josipovića”.
Koncertna fotografija je nešto što često radiš, kakve uspomene nosiš sa sobom? Sigurno ih imaš puno jer si znao fotografirati i koncerte izvan Hrvatske?
“Koncertnom fotografijom bavim se skoro 13 godina te iza sebe imam jako puno uspomena, većinom pozitivnih. U početku sam se najviše fokusirao na metal i rock izvođače, ali se to s vremenom proširilo na širok spektar raznih vrsta izvođača. Naime, kada sam počeo živjeti od fotografije proširila mi se i lista izvođača no i dalje nju u većoj mjeri čine inozemni nego domaći izvođači. Uspomena ima puno, ali nikad neću zaboraviti svoj prvi ulazak u foto pit nekog “većeg” izvođača. Bio je to koncert Skunk Anansieja u klubu Močvara. Još uvijek pamtim tu tremu. Kada te trema preplavi nije jednostavno fotografirati. Pogotovo ako je ispred tebe tvoj omiljeni glazbenik ili glazbenica čiji rad voliš i cijeniš i kada radiš u slabim svjetlosnim uvjetima, a pjevačica se kreće poput gazele po pozornici. Od ostalih koncerata koji su mi ostali duboko zakopani u sjećanju jesu: Iron Maiden, Helloween, Slipknot, Foo Fighters, Grace Jones, Tom Jones, Bruce Springsteen, Sigur Rós, Beirut, Body Count, Roger Waters i mnogi drugi.”
Je li ti se ikada javio neki strani izvođač i zahvalio na fotografijama ili koristio tvoje fotografije na svojim društvenim mrežama?
“Od stranih izvođača, koliko se sjećaml to su bili: EODM (Eagles of Death Metal) s nastupa u Tvornici kulture, Tricky, Apocalyptica, Skunk Anansie, Biohazard, Rise Against, Editors, Triggerfinger itd. Od domaćih izvođača to se događa ipak nešto češće pa su se tu našli Let 3, Urban&4, Tamara Obrovac, Massimo, Jazz orkestar HRT-a, Darko Rundek, Rade Šerbedžija i mnogi drugi. Ovi su se izvođači više javno zahvaljivali i dijelili, repostali moju fotografiju, nisu ih koristili u marketinške svrhe.”
Što misliš o sve popularnijim filtrima na društvenim mrežama? Uništavaju li oni klasičnu fotografiju?
“Gledam to kao neku vrstu umjetnosti, svatko se izražava na svoj način. Pitanje je samo do koje se granice koriste filteri jer pretjerano uređivanje i korištenje filtera može na neki način u potpunosti izmijeniti stvarnost koja se prikazuje. Uređivanje fotografija sastavni je dio fotografskoga rada, ali mislim da je vrlo bitno naći mjeru koja neće uništiti bit fotografije.”
A što misliš o dijeljenju tvojih fotografija na društvenim mrežama bez pitanja i korištenja za marketinške kampanje, a tu prije svega mislim na glazbenike jer znamo da se u svijetu već događaju neke određene tužbe zbog nepotpisivanja i korištenja fotografije za social boost.
“Pa svako korištenje fotografije bez dopuštenja autora krađa je autorskog djela koja bi se na neki način morala sankcionirati. Kao što i samo glazbenici žive od glazbe i svog rada te se bore za svoja prava, tako bi i oni trebali postupati prema drugima. No, malo je onih koji na takav način razmišljaju te se kod nas i dalje često događaju takvi slučajevi neautoriziranog korištenja fotografija čemu sam i sâm, nažalost, bio svjedok.”
Koju opremu koristiš?
“Canon :)”
Koji ti je do sada najveći izazov bio?
“Bilo ih je više, ali onaj koji bih pozicionirao na sam vrh je fotografiranje biciklističke utrke 4islands. Riječ je o fotografiranju gdje se vremenski uvjeti mijenjaju iz dana u dan i moraš biti spreman na to da ćeš s full opremom (koja teži nekoliko desetaka kilograma) prohodati najmanje 30 km dnevno po jako teškom i zahtjevnom terenu, a uza sve to moraš biti fokusiran i iznimno koncentriran kako bi u trenucima prolazaka biciklista pronašao najbolji kadar te dobio što bolju fotografiju.”
Tvoje su fotografije Zagreba nakon potresa obišle web prostor. Kako si se odlučio na tu vrstu fotografije u vremenima kad su mnogi bili u izolaciji?
“Jednostavno sam morao izaći i dokumentirati barem jedan dio razrušenog Zagreba. Inače volim dokumentarističku fotografiju pa sam htio stvoriti neku dokumentarnu zabilješku tog našeg ranjenog grada kao nekakav svojevrsni dokument vremena. Jednostavno sam sjeo na bicikl i obišao grad, bilježio njegove rane na neki svoj način, naravno, pazeći da se ne približavam previše zgradama i mjestima gdje je postojala opasnost od urušavanja.”
Nedavno si objavio i fotografije u sklopu jednog zanimljivog projekta, a to je poseban kolaž fotografija za svaki od 365 dana u godini. Kako je to prošlo?
“To je projekt koji još uvijek traje. Prošlu sam godinu radio s digitalnim fotoaparatom, a ovogodišnji projekt je još izazovniji (kao i cijela 2020. godina :D) jer sam se odlučio raditi s analognim fotoaparatom. To me pomalo vraća u prošlost na same izvore fotografiranja i oživljava nostalgiju za tamnom komorom i izrađivanjem fotografija na stari način.”
Tvoja poruka za one koji se žele baviti fotografijom?
“Ako se želite baviti fotografijom, pronađite svoj put, osluškujte iznutra koja vrsta fotografije bi bila ona prava za vas. I potom slijedite svoj izričaj i ne odustajte od njega i od svog puta, bez obzira koliko teške prepreke bile. Nosite fotoaparat sa sobom svaki dan i istražujte. Ostanite ustrajni, tražite svoj stil i radite fotografiju srcem, a ne samo okom. :)”
I za kraj ako te netko želi angažirati, kako doći do tebe i gdje se može pogledati tvoj portfolio?
“Preko web stranice www.samirck.com koju trenutno dodatno obogaćujem novim sadržajima, preko Facebook stranica https://www.facebook.com/samir.cerickovacevic te https://www.facebook.com/samirckphoto i Instagram profila https://www.instagram.com/samirck/. Možete me kontaktirati preko svih spomenutih servisa ili putem maila: samirckphoto@gmail.com.”
Foto: Samir Cerić Kovačević/Dragana Glivetić