Drugi album splitskog benda The Splitters zanimljiv je ponajprije zbog svojih neskrivenih radiofoničnih ambicija. Bend čine braća Senta i Komić, a ako govorimo o bendovima sastavljenima po rodbinskoj liniji, mogli bismo reći da su im Kings of Leon daleko bliži negoli The National.
Slično kao i već afirmirane Rezerve, The Splitters pokušavaju spojiti nasljeđe ovdašnjeg pop rocka iz osamdesetih s komercijalnom strujom indie rocka iz nultih. Veliki plus kod oba benda je to što tu namjeru ni ne pokušavaju prodati pod nešto drugo. No dok Rezerve otvoreno crpe inspiraciju iz novovalnog nasljeđa, radilo se o Idolima, Bajagi ili Električnom orgazmu, The Splitters kao da pokušavaju otkriti što bi bilo kad bi Neno Belan ili Jura Stublić zvučali kao The KIllers. Taj zvuk je velik i svijetao, naslov albuma je elegantno posuđen od velikog hita Franz Ferdinand, a pjesme su pitke i jednostavne. Odmak od ovog pravila je “Lollipop”, pjesma koja zvuči kao namjerna posveta spltskoj heavy metal sceni osamdesetih.
Glavni problem albuma je to što bend zasad ne može svoje otvorene pop ambicije pretočiti u niz ujednačeno pamtljivih pjesama. Unatoč relativno kratkom trajanju, on značajno pada u drugoj polovici, a par bržih pjesama umjesto željenog pojačavanja dinamike predstavlja najslabiju točku albuma. Bend je najbolji u atmosferičnim “jutuovskim” baladama srednjeg tempa poput “Dio neba”, “Zauvijek mlad” ili “Oboji me”, ali ostaje vidjeti hoće li se ustaliti u takvom stilu. Istina, ta vrsta himničnog pop rocka djeluje pomalo demode, no paradoksalno posjeduje univerzalnu emocionalnost koja lako dopire do širokog kruga publike. U tom smislu, The Splitters imaju svijetlu radijsku budućnost.
