Debi riječkog alter rock benda One Possible Option dočekan je gotovo univerzalnim hvalospjevima glazbene kritike.
Nije teško razumjeti zašto – “No King” posjeduje stanovitu “ovi nisu odavde” kvalitetu koju je teško ne voljeti, ako ni zbog čega drugog onda zato što pruža mogućnost bijega od stvarnosti, a što je slušanje glazbe, ako ne oblik bijega.
“No King” je potpuno formiran debi i kao takav ima snagu zaskočiti slušatelja jasno definiranim zvukom i vizijom koja često izostaje kod debitanata. Sve u vezi ovog benda djeluje promišljeno i pažljivo realizirano. Pjevač Deni Kasapović ima moćan vokal idealan za klizanje preko ovakvih electro rock komada srednjeg tempa pa usporedba s Chrisom Cornellom nije bez osnove.
No, ako isključimo zavidne aspekte glasa, izvedbe i produkcije, dakle barem tri četvrtine onoga što čini pjesmu, dolazimo do određenih problema. Album je kao cjelina lišen dinamike, nepredvidljivosti i s 12 pjesama u skoro pedeset minuta postaje zamoran jer svaka slijedi istu formulu srednjeg tempa. To automatski ne znači da je svaka stvar ista, jer iskaču one na kojima bend uspijeva istaknuti refren kao u uvodnoj “Breathe” ili “On My Knees”, što nije moguće postići baš svaki put. Jedan od bendovih očiglednih uzora su i Nine Inch Nails, no One Possible Option kao da se zasad stide zaroniti u atmosferičnije vode koje tom bendu često značajno prošire upečatljivost i slušljivost albuma.
Ostaje mogućnost da je album zamišljen kao kolekcija singlova (što je čest slučaj s debijima) i sve navedeno i nije neka velika zamjerka, ali ostaje dojam da ovakvim, već postojećim kvalitetama bend može još bolje ako sljedeći put samo malo otpusti kreativne kočnice.
Foto: Filip Gržinčić