S Gordanom Muratovićem odnosno Cocom Mosquitom razgovarali smo povodom njegovog prvog solo albuma “l’after life” koji uskoro izlazi za PDV Records.
Vaš prvi samostalni album nakon više od 25 godina diskografske karijere je instrumentalno ostvarenje. Koja je razlika između pisanja za vokalno-instrumentalni sastav i instrumentalno ostvarenje fokusirano na jedan specifičan koncept i ugođaj?
“Možda to na prvi pogled ne izgleda tako, ali i albumi Jinxa (pretpostavljam da je, prije bilo kog drugog, to taj vokalno-instrumentalni sastav iz pitanja) su bili konceptualni, naravno u onoj mjeri u kojoj pop format tako nešto uopće dopušta, pa zapravo i ne vidim neku bitnu razliku u tom smislu. Ako bismo baš secirali, na “l’after life” kvartet saksofona u strukturnom smislu preuzima tu glavnu rolu koju bi u bilo kojem vokalno-instrumentalnom sastavu imao glavni vokal. Suštinska razlika je, dakle, prije svega u tome da sam u ovom konkretnom slučaju pred glazbenike (uz nekoliko iznimaka koje se tiču analognih sintisajzera i perkusija) donio raspisanu partituru i gotov elektronski groove, tako nešto s Jinxima nikad nisam radio.”
Koji su izvođači i kompozitori utjecali na album? Osjeti se utjecaj filmske glazbe sedamdesetih, pogotovo Lala Schifrina i Billa Contija. No, čini mi se da je pogotovo kroz upotrebu puhačke sekcije prisutan i snažan jazz utjecaj, svakako snažniji nego u Jinxima i radovima za druge izvođače.
“Lalo Schifrin i meni prvo pada na pamet, ali i neke novije stvari poput Davida Holmesa, pa onda opet neke stare tipa Can ili Frank Zappa, new wave i synth pop osamdesetih. Jazzom se pak ne bih previše busao u prsa da pored ozbiljnih jazzera ne ispadnem smiješan, ali da, neki jazzy elementi su svakako prisutni, priznajem.”
Vaš autorski rukopis obilježen je eklekticizmom od popa šezdesetih, preko funka, do tropicalie. Sputavaju li vas žanrovski okviri?
“Moglo bi se možda i tako reći. Mislim da se ne bih dobro osjećao u strogom žanru, čak bih rekao i da mi je svaki strogi žanr dosadan i to ne kao autoru, nego prije svega kao konzumentu. Uvijek sam radije birao stvari koje ispadaju ili cure iz žanra, punk me recimo nije zanimao, ali Clash ili Stranglers da, hip hop me uopće ne zanima, a obožavao sam Beastie boyse. Bowie i Prince su bili heroji mog odrastanja. Vjerojatno je takav ukus i doveo do toga da i u autorskom radu mješam i kombiniram različite žanrove i stilove. Dakle, sputavaju li me žanrovski okviri? Očito da, no ipak mislim da je, bar do neke mjere, nužno poznavati žanr da bi ss njim uopće moglo igrati.”
Još jedna dominantna osobina albuma je upotreba sintesajzera, često u funkciji humornog elementa. Postoji li mogućnost sličnog, ali samo synth ostvarenja, bez ovog “živog” elementa?
“Postoji, ali ne znam još što će biti iduće što ću raditi. Stvarno nemam pojma. Moram priznati da sam poslije svakog dovršenog projekta prvo malo kao kokoš bez glave i danas bih ovo a sutra ono. Mislim da je sasvim dovoljno da time maltretiram svoje bližnje, ne moram još i javnost.:)”
Iako je album snimljen prije pandemije, zbog tog razigranog tona ima određenu eskapističku crtu, čini mi se reflektiranu i u naslovu albuma. Na što se odnosi?
“Osobno se dugo nisam tako zabavljao, otud valjda i ta razigranost. Mislim da je apsolutno nužno resetirati se s vremena na vrijeme i krenuti ispočetka. Kako zbog kreacije, tako i zbog mentalnog, a onda i fizičkog zdravlja. Ako hoćete kroz tu prizmu tumačiti i naslov albuma vjerojatno niste daleko od istine.”
Slušajući ovaj album učinilo mi se da bi u pitanju mogao bit početak serije. Imate li još sličnog materijala?
“Imam… izbačenog. :) Svakako ću još raditi instrumentalnu glazbu, oko toga nema dvojbe. U tom smislu možda možemo govoriti o početku serije, ali “l’after life 2” sigurno neću raditi. Tako se zaigrati mislim da je moguće samo ako se ne krećeš po dobro poznatom terenu, a ja bih se, bar s projektima ovog tipa, igrao i zabavljao.”
Foto: Ivan Buvinić