007 franšiza se nastavlja, ali izgleda da počinje živjeti i u nekom drugom, paralelnom svijetu. Svijetu koji nadolazećim generacijama sve očitije postaje jedina opcija jer se dragocjeno vrijeme brže troši na računalnim igrama nego uz dobar dvosatni film ili nedajbože – knjigu.
Prva pomisao na soundtrack iz računalnih igara vodi nas u svijet elektronike, niskobudžetne glazbe rađene tek onako – da se ne igra u tišini. Mnogi stariji korisnici „drevnih“ igara počesto su puštali glazbu sa svojih glazbenih linija samo da ne slušaju ubrzo iritantne pozadinske zvukove. No, posljednje desetljeće donosi veliki zaokret koji je gotovo neprimjetno nadmašio i najhrabrija predviđanja. Naime, soundtrack računalnih igara kvalitetom stoji rame uz rame klasičnoj viziji filmske glazbe, a osim toga ima jednu veliku vojsku kolekcionara vinilnih izdanja pozadinske glazbe računalnih avantura.
Tako je u slučaju (već rasprodane) ploče iz računalne igre „Goldeneye“ inspirirane sjajnim filmom o najtajnijem agentu na svijetu iz 1995, sedamnaestim po redu, ali prvi s Pierceom Brosnanom u glavnoj ulozi.
Originalni (filmski) soundtrack, po mnogim parametrima, smatra se najlošijim uratkom za ovu seriju filmova o agentu 007. „Goldeneye N64 Orchestrated“ (kako naslov kaže – raspisan za „živi“ orkestar) soundtrack je za računalnu igru (Nintendo64) iz pera mladog Richa Douglasa koji za sebe tvrdi da je i kompozitor i sound designer. U potpunosti je posvećen svom zadatku. Uzevši najbolje elemente originalnih scorova (John Barry, da se razumijemo), napravio je jednu sjajnu ploču u kojoj će uživati i oni koji ne prate toliko filmsku (u ovom slučaju računalnu) glazbu. U usporedbi s razvikanim kompozitorima koji su radili nekoliko posljednjih Bond filmova (David Arnold, Thomas Newman), Doglas daje upravo ono što svima njima nedostaje. Uzbuđenje i akciju i to na takav način da se glazba može slušati neovisno. Vraća nas u zlatno doba soundtracka, ali samim time daje do znanja koliko je današnja kompozitorska filmska struka postala tek zanat, bez imalo umjetničkog nadahnuća.
Znanje kojim barata mladi Douglas, ali i izražajni osjećaj za tempo i orkestraciju može mu donijeti i prestižnije ponude iz Hollywooda, no pitanje je koliko je to sada zapravo “in”. Ovim uratkom priziva nostalgičare koji bi rado vidjeli Bonda kao šarmantnog zavodnika no sliku današnjeg akcijskog junaka, ovisniku o raznim opijatima bez emotivnih crta lica. A hoće li sljedeći (dugoočekivani) „No Time to Die“ svojom glazbom najvećeg današnjeg velemajstora glazbene krađe, Hansa Zimmera, zadovoljiti, ostaje da vidimo. U međuvremenu preporučujem uživanje u ovoj verziji uzbudljivog soundtracka „Goldeneye“.