Film veterana (nestora) svjetske kinematografije Clinta Eastwooda, “Cry Macho”, odnedavno igra i u Cinestaru.
Starost je teška. Pa i zbog toga što znaš da si nekad mogao, a sad sve manje (možeš). Redatelj i glumac svjetskoga renomea i još uvijek hodajuća legenda Clint Eastwood snima i dalje. Čini se da će “umrijeti u čizmama”. Kakva će to „smrt“ i smrt biti ostaje vidjeti, ali možda bi bilo bolje da se polako stari kauboj “prešalta” u brzinu manje. Možda i u ler. Jer valja podsjetiti na neka njegova djela samo u zadnja dva desetljeća: “Svemirski kauboji”, “Djevojka od milijun dolara”, “Gran Torino”, pa i “Američki snajper” i “Mula”. Bila su to, u najmanju ruku vrlo dobra ili odlična ostvarenja što za “Cry Macho” ne mogu reći. Redateljska vještina koju je brusio dugi niz godina čini mi se čak za nijansu bolja od njegove glumačke iako je neupitno da je i u tom dijelu svoga poziva ostvario respektabilne rezultate. I zato mi je još tužnije gledati ostatke ostataka svega nabrojanoga u najnovijem djelu o prolaznosti i iskupljenju.
Eastwood priča priču o ostarjelom kauboju i jahaču rodea koji iz Meksika pokušava vratiti sina svoga dugogodišnjega poslovnoga suradnika (teško je reći i prijatelja) da bi ovaj iskoristio mladića za neke svoje biznis sheme. Na tom putovanju u središte sebe ponovno će otkriti razloge zašto se životna borba nikad ne prekida i traje… Pa, do same smrti. Gospon Clint je već prevalio devedesetu i prvih nekoliko minuta filma sam strepio da će se u sceni i razgovoru s likom kojega glumi Dwight Yoakam (njegov „prijatelj“ Howard Polk) srušiti. Strah je vremenom i odmicanjem radnje malo minuo ali teško mi ga je bilo gledati kako jedva stoji i izgovara replike koje, usput budi rečeno, i nisu toliko loše.
Scenarij je djelo Nicka Schenka i N. Richarda Nasha. Kad smo već kod dobrih stvari valja, u prvom i drugom redu, spomenuti fotografiju i glazbu. Gluma je slabiji dio filma. Pri tome mislim i na Eastwooda ali i na Yoakama. Niti Eduardo Minet u zahtjevnoj ulozi trinaestogodišnjaka, koji se vraća ocu i rastrgan je između mnogih stvari koje trgaju mladića njegovih godina, nije bog zna što. Ne više od prosjeka.
Da se još jednom vratim na didu Clinta. Sjetimo se samo sličnih nastupa glumaca u poznim godinama. I pred smrt. Harry Dean Stanton u filmu “Lucky iz 2017. npr. Pa to je bilo čisto uživanje gledati ga (Stantona) i film. Ovdje je to izostalo. Žao mi je jer veliki Eastwood i mali veliki Woody Allen stoje kao primjeri odličnih autora i u poznim godinama. Umjetnici koji su snimali jakim tempom i često, ali je to (do “Cry Macho”) imalo svoje razloge. I mjeru. Svakome pa i velikanima „vr(ij)eme ide“. Nekad je bio „strašan“ i neustrašiv. Sada više nije. Starost je teška pogotovo ako je mladost, pa i ona treća bila dobra ili odlična.