Najnovije Menartovo izdanje tiče se vrlo hvaljenog prvijenca Matije Cveka, skupa njegovih glazbenih promišljanja u protekle tri godine pod zajedničkim imenom „Izbirljivo i slučajno“.
Matija je oko sebe okupio vrhunske glazbene suradnike, jakog producenta i hrabrog izdavača. Trogodišnji trud je ugledao svjetlo dana i na digitalnom i na analognom nosaču zvuka. Navodno, CD je rasprodan u rekordnom roku, a za ploču ćemo još vidjeti. Naime, hvalospjevi koje čitam po bespućima interneta kao da dolaze iz nekog drugog paralelnog svijeta u kojem se očito ne snalazim. Već u prvim taktovima se daje naslutiti da se radi o običnom konfekcijskom proizvodu namijenjenom nježnim djevojčicama i njihovim predatorima. Čim je album izašao već je bio jučerašnja vijest jer ovakva svirka je svoje zlatno doba imala još prije nekoliko desetljeća. Matija ima siguran snažan glas, ali bez ikakvih emocija. Sve zvuči kao jedan ziheraški rutinski posao koji donosi brzu i laku zaradu. Što se tiče toga, upravo moram pohvaliti izdavača, jer je to i smisao ostanka u ovim nesigurnim vremenima. Tek ponešto se Matija bolje snalazi u baladama, no, opet kažem, živim u nekom paralelnom svijetu gdje još uvijek naivno vjerujem kako se ljestvica vrijednosti nije previše nisko spustila.
Što se tekstova tiče, samostalno i u pratnji glazbe, teško da će se uhvatiti nešto za glavu ili za rep. Nepovezano, predvidljivo i usiljeno. Čini se kao da je dovoljno samo da se rimuje. Nisam pobornik (pre)više angažiranih i teških tekstova, no ovdje nisam uočio niti razigranost inače tematski ponajviše ljubavnih tekstova koji u kombinaciji s plesnom glazbom ne trebaju biti ništa više osim čiste zabave. Iako se radiofoničnost ovih brojeva ne može osporiti, ne čujem niti malo hitoidnosti i sve mi se čini kako Matija pristupa glazbi poput mnogih „Voice“ genijalaca koji nemaju jaku autorsku ličnost u sebi ili iza sebe. Kako bi se reklo za mnoge kriminalističke instant CSI serije: „Sve je isto, samo se mrtvaci mijenjaju“.
Nažalost, moje razočarenje, ali kao što rekoh, živim valjda u nekom paralelnom svijetu gdje su granice kvalitete daleko više i da kultura slušanja nadilazi granice prosječnosti. Album koji neće ostaviti dubokog traga u povijesti domaće glazbe. No, Matija, ne odustaj, potencijala imaš, ali teško da ćeš nadmašiti Dinu i Gibonnija s kojima te uspoređuju, no Tonija Cetinskog i Borisa Novkovića možeš jer oni su najočitiji primjeri gdje se upornošću može postići zavidan status.
Foto: Dora Barker