RECENZIJA: Dragan Bjelogrlić/Zoran Lisinac: “Toma” – život je težak pa čak i kad je sretan
20. listopada 2021.
Nikola Knežević (2542 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Dragan Bjelogrlić/Zoran Lisinac: “Toma” – život je težak pa čak i kad je sretan

U prisustvu troje glumaca (Milan Marić, Petar Benčina, Milan Kolak) u Cineplexx kinu u City Centru One East u Zagrebu upriličena je službena hrvatska premijera najiščekivanijeg domaćeg filma godine, “Toma” Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca.

“Noćas mi srce pati, noćas me duša boli, teško je kad se voli, kad ostaneš sam”, ovo je vjerojatno jedan od najvažnijih tekstova domaće glazbe, ne narodne, što bi rekao filmski Toma jer narod nema veze s tim. To je ujedno i vjerojatno najtužnija strofa ikad napisana i to još od strane, kako su ga zvali, čovjeka s najtužnijim očima. Teško je kad duša boli, ali lakše je kad duša progovori. Onda se pišu najtužnije pjesme koje uveseljavaju druge, ali ne i onog koji ih je napisao. Njemu će biti mrvicu bolje samo taj dan kad je iz njegovog srca izašla takva pjesma, a sljedeći dan čim se otvore oči poželi da ih odmah i zatvori. S druge strane, publici jedna takva pjesma znači sve, čak i život. Nije ni čudno jer ona diše, ona je živa, ona dira, ona se osjeti, ona se živi i uživa.

Nije bilo lako u godinu dana snimiti i montirati film koji za glavnu temu ima, ne život jednog velikana kao što je Toma Zdravković, nego njegovu dušu i emociju. I tu su Dragan Bjelogrlić i Zoran Lisinac pokazali da znaju opisati emocije i da ih znaju toliko dobro upakirati da ne pati samo njegova (Tomina) duša, nego i vaša. Da suosjećate njegov život i da se vjerojatno u njemu možete i pronaći. Ljubav zna biti divna, ljubav zna biti i opasna, ali ljubav zna i opako boljeti. Osjetio je to Toma (glumi ga Milan Marić), osjetila je vjerojatno i Silvana Armenulić (glumi je Tamara Dragičević). Patio je život, patilo je i mjesto u kojem je živio Toma. Patnja je trajala, rasla je, pokazala se ljubav, nestala je u tren oka, povremeno ga posjetila, ali je iščeznula. Sve se mijenjalo, a samo je jedno bilo konstantno – buket bijelih ruža. Rođeni smo da umremo, umiremo da bi se rodio neki novi život. Prirodni ciklus! Ali život treba živjeti jer ga vrijedi živjeti. Toma ga je živio kroz suze i bol, a utjeha je bila kafana. Alkohol. Žene. Kocka. Zadnja tri poroka, a prva utjeha je bila dom. Stvorio ga je, okružili su ga posebni ljudi. Kafana tijekom i nakon Tome nikad više nije bila kafana. Bila je život, znanost, filozofija, bila je mjesto gdje se živjelo, mjesto koje je stvorilo velike ljude i progutalo male. Kafana je bila sudbina, istina, što bi pjevao Toma, nisi je mogao prevariti kao ženu, nisi je mogao samo tako ostaviti.

Foto: Aleksandar Kujučev

Film prati dva vremenska razdoblja Tome, ono neposredno prije smrti 1991. godine i ono od boravka u Pečenjevcima i Leskovcu, odnosno kada je njegov talent otkrila Silvana Armenulić pa nadalje. Ono što treba odmah reći – ovo nije dokumentarni film, nego autobiografski film temeljen na istinitim događajima. Temeljen! Što znači da scenarist i redatelj imaju pravo izmišljanja određenih događaja ili dramatiziranja određenih trenutaka zbog kvalitetnog tijeka ili atraktivnosti filma. Radi zabave, a film i jest industrija zabave. Stoga je vidljivo iskrivljenje određenih događaja, ali i godina.

Ono što me zasmetalo jest angažiranje glumaca koji su trebali glumiti neke poznate ličnosti (kafanskog) života. Milan Marić je vrlo dobro utjelovio Tomu, ali bio je krivi potez angažirati srbijansku glumicu da utjelovi bosansku pjevačicu. Osjeti se krivi naglasak, onaj forsirani, odglumljeni. Nisam bio svjedok tog vremena, ali intervjue sa Silvanom koje sam slušao mogu slušati satima, danima. Bila je nježna, anđeo. Ovdje je malo grublja, glasna – nepotrebno. Đorđe Stojković kao Kemal Monteno – ajde naglasak, ali izgled – užas. Filip Hajduković kao Davorin Popović – užas. Emil Fetahović kao Zdravko Čolić. E, ovo nije užas. Ovo je tragikomično. Umro sam od smijeha! S druge strane Kaleza, Cune, Tozovac, Lepa – pun pogodak. Pa čak i Mika Antić.

Foto: Aleksandar Kujučev

Nadalje, zasmetala me i sinkronizacija pjevanja jer znamo da glavni glumci nisu pjevali pjesme u filmu, nego su za njih to učinili Aco Pejović i Suzana Branković. Iako i njih dvoje nisu to otpjevali kako bi Toma i Silvana (i nikad to nitko neće uspjeti), nema veze – suze su tekle kao rujno vino. Tijekom cijelog filma Tomu osim buketa bijelih ruža prati i Ciganka Ruška. Ne mogu, a da se ne sjetim Kusturice. Već viđeno! Osjeti se i da nije bilo puno statista pa je dojam publike ispred Tome, kako u Domu sindikata, tako i na legendarnoj izvedbi “Što te nema” s prijateljima Kemom i Pimpekom, dosta umjetan. Kao da je publika računalno multiplicirana. S druge strane kamera mi se svidjela pogotovo kada je bila jedan na jedan s glavnim likom, odnosno prilikom close up scena. Posebno emotivan je bio trenutak kad je Toma saznao da je njegova voljena umrla. Ujedno, scene iz Amerike su također bile surove, baš kakav je bio i Tomin život. Ti momenti su me dirnuli, film me dirnuo.

Foto: Aleksandar Kujučev

A tek soundtrack u kojem je osim Tominih pjesama prisutan i cijeli niz drugih, od Grupe 220, preko YU grupe i Indexa do The Moody Bluesa. Ono što je još izvrsnije je autorska glazba koju je skladao Željko Joksimović, pogotovo naslovna pjesma “Ponoć” koju je radio s Tozovcem. Ima potencijal čak veći od “Nesanice” u koju je isto prste upleo Joksimović. Nevjerojatno! Isto tako vrlo zanimljivo, film o Tomi i njegovoj glazbi, a Tomu smo najmanje čuli kako pjeva, što je još jedan dobar potez redatelja jer ipak su u fokusu emocije, a tek onda glazba. A i Tomu je teško pjevati. Teško je i pokušati.

Plakat ćete, plakao je i on kad je stvarao, plakao je i kad je pjevao, plakali su i drugi kad je on pjevao. Plaču i danas. I plačite! Zdravo je to! Zdravković je to! Toma.

Matematički gledano – film je 3 od 5, emocije su najmanje 5 od 5. Finalni zbroj kaže četiri. Dovoljno za razbiti neku čašu ili bocu. Dotaknuti dno ili vrh života – nije bitno dok god imamo Tomu i njegove pjesme. E-mol!

* Film “Toma” stiže u hrvatska kina ovog četvrtka, 21. listopada.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5