RECENZIJA: Kensington Lima: “Southbound” – spli’ska americana iliti novi biseri s južne granice
21. listopada 2021.
Boris Abramović (181 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Kensington Lima: “Southbound” – spli’ska americana iliti novi biseri s južne granice

Dugo je trebalo da se godinama skupljana pjesmarica Josipa Radića uobliči u prvi album njegovog tada novooformljenog benda Kensington Lima i dobismo prije otprilike tri godine “May”, divnu kolekciju dvanaest dugo skupljanih bisera od pjesama. Tada novo ime na domaćoj sceni ubrzo je aklamacijom dobilo bezrezervnu podršku i kritike i publike, a album je izbio na sam vrh tadašnje recentne domaće produkcije.

Svoj status dokazali su kasnije i na nekoliko koncerata na kojima su predstavili album, a i sebe su predstavili publici kao bend i to u najboljem svijetlu (pamtimo pogotovo KSET i Vintage), ali rad su nastavili pametno i nisu ispadali iz “paštete” kako se to zna događati. Prođoše od prvijenca tri godine (netko bi rekao “aman aman”) i evo ga pred nama i drugi uradak ovoga zanimljivog benda. Najave za njega imamo već neko vrijeme otkada smo opet kao na kapaljku dobivali, kako se to nekada govorilo, najavne singlove. Singlovi kao singlovi skoro da više i ne postoje, ali svakih par mjeseci dobili smo po neku novu Kensington Lima pjesmu koja nam je sugerirala da projekt postoji, da bend i dalje radi i da očekujemo od njih još dobrih stvari.

Pred nama je “Southbound”, drugi album Kensington Lime i novih jedanaest pjesama, i ovaj put jedanaest novih bisera. Tamo gdje je stao “May” nastavio je “Southbound”. Naravno da su i dalje (na sreću) prisutni utjecaji The Beatlesa, jer ipak je tandem Lennon/McCartney možda ono što je najviše utjecalo na Josipov rad, ali tu je naravno i cijela paleta drugih, od Beach Boysa, CSNY, kantautorske scene američke zapadne obale s početka sedamdesetih, pa Jayhawksa, Dawesa, americane i do tko zna čega sve ne. Sve je to fantastično upakirano u vlastite pjesme kojima je dan poseban osobni pečat i koje već imaju svoj prepoznatljivi Kensington Lima štih.

Album otvara nova Amazing Maze, i odmah čujem taj sound ranih Eaglesa, ali s druge strane odmah se prepoznaje i Kensington Lima rukopis.

Slijedi Dolly, zadnji najavni “singl“ prije albuma, sa zaraznim refrenom i zaraznim gitarskim dijelom, a iza nje divna lagana Stay Bright koju su skupa snimili Josip, Jere Šešelja i Lovorka Sršen.

“Tomorrow” je isto tako stvar koju nismo do sada čuli, duga pjesama s divnim klavirskim uvodom, koja dva puta raste, smiri se i opet raste, da bi na samom kraju nestala u klavirskoj završnici. Fantastičnu orkestraciju u pjesmi (opet nas je to podsjetilo na Beatlese) potpisuju Kensington High Street Orchestra, a aranžer je bio Dalibor Grubačević. Još jedna balada slijedi, divni tekst, a i divan naslov, Art of Loneliness”, uz gitare Vlade Mirčete.

Slijedi ubrzavanje s dva isto tako potencijalna radijska hita How to Write a Song” i Cheer Up Old Bugger”, a onda ponovo smirivanje u McCartneyevskoj What Was that You Said”.

Gospelovska Holy Mess je možda najbliža Southbound tematici, a tome je pridonijela i svesrdna pomoć u vidu Yo Soy Tu Madre Gospel Choir” (Lovorka Sršen, Ivana Kovačević, Davor Capković, Josip Radić). Očigledno su se glazbenici radeći ovaj album i dobro zabavljali.

Lagani Late Night Radio Host dovodi u goste i Tibora Karamehmedovića (Silente) na gitarama, a općenito jedno od najboljih stvari u stvaranju albuma Kensigton Lime je to što su uvijek bili otvoreni za suradnju s drugim glazbenicima. Na prvom albumu bilo je puno gostiju, a sada se to nastavlja i na Southboundu”.

Možda najveće iznenađenje je stvar koja zatvara ovaj odlični album. Deset i pol minuta traje odjavna stvar koja počinje lagano, a onda se otme kad istupi Toni Starešinić sa svojom baterijom organa, keyboardsa i ostalom skalamerijom i odvede nas u jedan sasvim drugačiji svijet od onoga na koji smo navikli ići s Kensington Limom. Jedan je to psihodelični Floydovski izlet u space i prog rock gdje smo na albumu, a možda i općenito najbliže izreci “Kensington Lima meets Valentino Bošković”.

“Fading Sun” je jednostavno fantastičan završetak ovog odličnog albuma. Dobili smo na njemu pregršt onoga dobroga što smo očekivali, a dobili smo i pregršt lijepih iznenađenja.

Osim što je pjevao i bubnjao, Jere Šešelja je i producirao ovaj album, a divnu staru splitsku fotografiju Feđe Klarića u omot albuma uobličio je Branko Dragičević, Josipov pajtos iz Valentino Bošković “projekta“. Nadam se da će pjesme s ovoga albuma svirati po radio stanicama, potencijala ima stvarno i to puno. Melodije su zarazne, ulaze u uho na prvu i kada ih čujete ostaju vam u glavi po cijele dane. Nekada se pričalo, lako je napraviti prvi album, njega slažeš cijeli život dok ne izađe, drugi album je problem. E kod Kensington Lime drugi album nije problem, štoviše, drugi album je biser poput njegova prethodnika.

Naravno, željno čekamo da “Southbound” bude predstavljen i prezentiran i uživo, pa se s tim u skladu nadamo da će ova kuga napokon proći i da se vidimo na nekom koncertu, s nekim gostima, u nekom KSET-u, Vintageu ili negdje drugdje. Ovaj bend je i uživo barem isto tako fantastičan kao i na “ploči”.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5