Treći studijski album Zrinke Posavec, “Pjesme o ljubavi i tijelu”, posjeduje jednu od najiritantnijih, ali i najzanimljivijih osobina koje doživljavam kao slušatelj.
Naime, album počinje meni najboljom pjesmom. ”Jabuka” otvara album tamnom jazziranom interpretacijom tradicijske glazbe koja atmosferom priziva neku domaću inačicu “Pravog detektiva”. Savršen omjer diskretne, savršeno čiste produkcije, sugestivnog vokala, noir klavira i precizne, duboke ritam sekcije nagovještava album na kojem se besprijekorno isprepliću suvremenost i tradicija, interpretacija i dekonstrukcija.
Nažalost, na ostatku albuma Posavec, akademska glazbenica i vokalna pedagoginja, uz pomoć Kristine Bjelopavlović Cesar na klaviru, Marija Igreca i Ambrozija Puškarić na gitarama, Gorana Delača na kontrabasu i Borne Šercara na udaraljkama pokazuje veliku tehničku snagu i etnomuzikološku razigranost, ali propušta daljnje građenje atmosfere uspostavljene na prvoj pjesmi. Album u formalnom smislu ne pati previše zbog toga; Posavec i bend razne folklorne motive provlače kroz miks šansone, jazza i sevdaha.
No ta prva pjesma nagovješćuje ambicije veće od onih vjernog i kompetentnog interpretatora narodne baštine. Bend i kroz ostatak albuma nadahnuto razigrava razne motive, a moj dojam neispunjenog potencijala vezan je i za moj osobni ukus unutar kojeg je tradicijska glazba prije svega platno za osobni autorski izričaj. Muzikološki gledano, Posavec i bend vjerojatno ispunjavaju puno kvačica potrebnih za i više nego pozitivan dojam. No kad netko spomene Arsena Dedića i Leonarda Cohena kao uzore, onda u smislu široko shvaćene popularne glazbe očekujemo više.