Teško je povjerovati da je napokon došao i taj dan kad će se kapije kopenhagenškog Refshaleoena širom otvoriti za nekih četrdesetak tisuća ljubitelja teškog zvuka.
Skoro sam u nevjerici prolazio kroz poprilično praznu zračnu luku Kastrup, diveći se tom veličanstvenom doživljaju dolaska negdje drugo, bilo gdje drugo, nakon više od dvije godine realno neučinkovitog lockdowna. Karte za najveći urbani heavy metal festival u Europi, danski Copenhell u svojoj ruci (točnije, u memoriji svog mobitela) držim skoro već tri godine. Datum u mailu sa kartom je listopad 2019., naravno za spektakularni trodnevni događaj planiran za lipanj dvadesete. Tko je mogao pomisliti da će neki Kinez imitirati Ozzyja i pojesti šišmiša, pa tako cijeli svijet osuditi na očajne filmove na Netflixu i antiklimaktične online koncerte „uživo“. Organizatori festivala su se svojski potrudili da ponovno bukiraju sve bandove obećane za 2020-tu, a kao nadoknadu za sve propušteno vrijeme su nadodali i cijeli novi festivalski dan, proglasivši srijedu kao službeni početak svirke, umjesto tradicionalnog četvrtka.
Osobno sam već dosta unaprijed donio jednu rezoluciju: dosta je bilo sumanutog đipanja sa nastupa na nastup, pravljenja tablica i ucrtavanja najbržih ruta u svrhu što manjeg gubljenja vremena. Nekad davno, dok smo i ja i moja koljena bili dosta mlađi, znao sam dnevno odslušati, odstajati i odskakati brat bratu deset-dvanaest bandova dnevno. Super je to za popise, checkliste i spomenare, ali nekako umanjuje cjelokupni užitak i svrhu postojanja. Stoga sam skautirao najbolje šankove, najudobnije hladovine i štandove sa hranom sa najbržim redovima. Ima jedna malena brvnara koja toči pivu i pravi dobre tople sendviče u malenom šumarku između pozornica Pandemonium i Gehenna (dvije manje bine koje ugošćavaju raznovrsne, manje razvikane, ali i dalje odlične bandove). Šumarak obrastao mekanom travicom idealan je za istovremeno uživanje u glazbi i rashlađivanje na toplom skandinavskom midsomarskom suncu.
Tako nisam previše očajavao kad sam shvatio da sam zakasnio na prvi koncert na festivalu, legende crossovera Suicidal Tendencies. Prije četrdeset godina sam uživao u njihovog unikatnom zvuku, prije nekih trideset bi mi možda i bilo žao da sam propustio uživo čuti pjesme sa „Lights…Camera…Revolution“, ali tu srijedu sam bio poprilično indeferentan. A nekako je i znakovito gdje se taj band danas nalazi kad ima tu „čast“ svirati u tri popodne. Na Ugly Kid Joe nisam zakasnio, ali nisam niti imao ni trunku interesa za slušanje „I Hate Everything About You“ i valjda još neke pjesme koju imaju. Divno je čudo da taj band uopće i postoji, ali eto… Stigao sam na američke stonere Red Fang, koji su sasvim OK, ali svojim nastupom ipak nisu uspjeli poljuljati moju teoriju da stoner bandovi ne smiju svirati na otvorenim prostorima i pred više od maksimalno tisuću ljudi.
Cijela srijeda je ustvari bila u znaku naše nagrade za preživljavanje opake Korone, prvi koncert na europskoj etapi turneje najkomercijalnije dad-rock grupe svih vremena – Metallice. Naravno, razlog je to što je Kopenhagen rodna gruda propalog tenisača i perspektivnog lovca na digitalne pirate Larsa Ulricha, inače osobe koja popunjava mjesto bubnjara u negdašnjoj thrash-metal atrakciji. Lars se odmah na početku obratio publici, na danskom jeziku naravno, zahvaljujući što i nakon puna tri desetljeća izdavanja absolutno ogavne glazbe još uvijek dolaze na njihove koncerte. A činjenicu da preko trideset godina nisu napravili ama baš ništa spomena vrijedno grupa i sama priznaje tako što su apsolutnu većinu nastupa posvetili albumima „Kill ’em All“ – započevši nastup sa „Whiplash“ i zatvarajući sa „Seek & Destroy“, „Ride the Lightning“ („Creeping Death“, „Fade to Black“, „For Whom the Bell Tolls“ i „Trapped Under Ice“), „Master of Puppets“ („Welcome Home (Sanitarium)“, te „Damage, Inc.“ i „Master of Puppets“ na bis). Na bisu je još bila i „One“, a za divno čudo i na moje veliko oduševljenje „Nothing Else Matters“ i „Whiskey in the Jar“ nisu bile na programu. Sve u svemu, isplatilo se pogledati njihov nastup, posebno jer je bio načelno besplatan, a tko mi je kriv kad sam u vremenima kad je Metallica nešto valjala bio balavi klinjo koji nije mogao niti pomisliti da će jednog dana biti u situaciji da pogleda bilo koji koncert.
Moj vrhunac dana bilo je ponoćno izležavanje u prethodno spomenutom šumarku dok na pozornici Gehenna svira švedski prog-metal band Soen. Jedna od meni najdražih novijih grupa, Soen je ono što je Tool nekad htio biti – kvalitetan prog band sa melodičnim i zaraznim pjesmama. Ovdje su predstavili svoj prošlogodišnji album „Imperial“ koji je na mojoj osobnoj top-listi bio među 5 najboljih albuma godine sa pjesmama „Antagonist“, „Deceiver“, „Modesty“ i „Monarch“. Njihov fan postao sam zbog albuma „Lotus“ sa pjesmama „Lascivious“ i „Lotus“ sa kojom su oko jedan ujutro odjavili prvi festivalski dan, i poslali me na zasluženi počinak.
Četvrtak je bio dan koji sam najviše iščekivao, sa puno zaokruženih bandova koji su uspjeli izbjeći terminske konflikte. Malo mi je, ali sasvim malo, bilo žao propustiti perspektivne američke death-metalce Blood Incantation ili pak antikne njemačke thrashere Destruction. Možda bi bilo lijepo opet pogledati i dansku black metal inovatoricu Myrkur, ali kako je ipak nastupala u konfliktnom vremenskom prozoru morao sam je zaobići, jer sam je već imao priliku doživjeti na Roadburnu.
Na Roadburnu sam prije pandemije gledao i američkog speed-metalca Athenaara sa svojim bandom Midnight, i tamo je bio tako izvanredan da bi bilo nedopustivo izostati sa ponovnog druženja sa njim, pa makar i u tri popodne na suncem obasjanoj Pandemonium pozornici. Skoro sat vremena okultnog prizivanja duha pokojnog Lemmyja bilo je kao melem za još uvijek snene uši. Na festivalu je predstavljao svoj najnoviji album „Let There Be Witchery“ sa pjesmama „Szex Witchery“ i „Telepathic Nightmare“, a ako do sada niste imali priliku čuti za Midnight, tada možete pretpostaviti što je za očekivati u pjesmama „Fucking Speed and Darkness“, „Satanic Royalty“, „You Can Drag Me Through Fire“ i „Unholy and Rotten“. Trio (basist Athenaar sa sobom na turneju vodi live gitarista i bubnjara) pod crnim dželatskim maskama sasvim je pošteno i žestoko otprašio svoju setlistu i postavio visoku letvicu za dan ispunjen glazbenim legendama. Odmah nakon Midnighta vrijeme je bilo prošetati do centralne pozornice Helviti, koju su taj dan otvarali američke nu(?)metal legende Korn. Oh, kako sam obožavao Korn tamo negdje devedesetčetvrte, bio sam na nizu njihovih koncerata kad god bi bili blizu mene. Cijela priča bi bila sigurno i puno sretnija da se iza njih nije izrodilo tisuću netalentiranih nu-metal bandova koji su zamalo pokopali cjelokupni metal pod lavinom mediokriteta. Moram priznati da su mi i nakon trideset godina i dalje bili zabavni, ali čisto iz neke nostalgije. Neki puno mlađi tipovi i cure su se bacali u prvim redovima na „Got the Life“, „Shoots and Ladders“, „Clown“ i „Blind“, dok sam ja sa strane pocupkivao nogom i pjevušio ispod glasa.
Odmah nakon Korna na susjednu pozornicu Hades izlaze švedske prog legende Opeth. Publici je to poprilično puno značilo, deseci tisuća ljudi u transu odlične glazbe isprekidane dobronamjernim susjedskim podbadanjem oko prednosti Švedske nad Danskom i slično. U pravom prog stilu, više od sat vremena glazbe sadržavalo je zapravo samo šest stvari, ali legende su legende i pokazuju da su vrhunski majstori svog zanata.
Srećom su Hades i Helviti udaljeni svega pedesetak metara jedna od druge, tako da sam u sekundi opet bio spreman za prve headlinere večeri – Judas Priest. Copenhell 2020 trebao je biti proslava pedeset godina njihove karijere, ali eto pandemija je tu godišnjicu pomaknula dvije godine, i barem za duplo postarila Roba Halforda. Ne znam je li sijeda žbunasta brada neki novi modni krik, ali samo zbog boje kožnjaka ga se nije moglo zamijeniti za Djeda Mraza, jer je i stomčić bio već poprilično zaobljen. Ali tko sam ja da kritiziram izgled, bit će super ako ja sa sedamdeset i kusur uopće budem mogao hodati cestom a kamoli provesti dva sata na pozornici pjevajući iz sveg glasa. A glas je još uvijek tu, stari dobri Rob još uvijek može dobro dreknuti i na „Painkiller“ i na „Turbo Lover“, i na „Electric Eye“ i na… nažalost, dvosatni festivalski nastup ipak je nedostatan za odsvirati sve njihove kvalitetne stvari, pa se publika nauživala i zadovoljila sa kratkim presjekom njihove fantastične karijere.
Nakon Priesta valjalo je produžiti korak kako bi pod stablima Gehenne uhvatio lokalne death-doom metalke Konvent. Kvartet iz Kopenhagena izdao je dva izvrsna albuma: „Puritan Masochism“ i „Call Down the Sun“ i uživo zvuče sasvim dobro i lagano uznemirujuće dubinski i polagano paraju utrobu distorzijom dok zemlja pod nogama podrhtava. A onda poslastica večeri i cijelog festivala, posljednja turneja legendi rocka KISS. Skoro dva i pol sata besprijekorne produkcije, svirke i scenskog nastupa maskiranih veterana koji ni nakon pedeset godina žive svirke ne pokazuju znakove starenja. Svemirski kvartet spušta se na lebdećim platformama na pozornicu, demon Gene i zvjezdani čovjek Paul izmjenjuju se za mikrofonom dok oko njih eksplodira pirotehnika, ledbenja na žici ne bi se posramili ni najveći majstori hongkonških kung-fu filmova, sve do vrhunca kad Paul Stanley preleti preko cijele publike na drugi kraj festivalskog gledališta do tridesetak metara visoke platforme. Od početne „Detroit Rock City“, preko „I Love it Loud“ kad Gene riga vatru, uz solo gitarsku dionicu Tommy Thayera i bubnjarske vratolomije Erica Singera, eksplozivni Simmonsov bas solo za vrijeme kojeg mu, svi to već znaju, iz usta teku potoci krvi, pa sve do odjavne „Rock and Roll All Nite“ u transu i sa ponekom suzom u oku sam upijao svaki trenutak njihovog nastupa. Kad je ekipa negdje oko ponoći napustila binu uz „God Gave Rock’n’Roll To You“ znao sam da je vrijeme za laganu šetnju do hotela, moja večer je bila savršeno ispunjena.
Festivalska aplikacija je negdje za vrijeme koncerta poslala notifikaciju da u petak ipak neće biti koncerta mlade kanadske alt-metalcore grupe Spiritbox. Iako su izdali samo jedan album, prošlogodišnji „Eternal Blue“, kvaliteta je bila očigledna i oni su mi bili glavna atrakcija u petak. Nažalost, za vrijeme turneje ih je sustigla Korona pa su bili prisiljeni napraviti kratku karantensku pauzu. Sigurno je puno ljudi najviše iščekivalo petak zbog škotskih pirata Alestorm, hardcore legendi Agnostic Front, možda Bad Religiona, a sudeći po tome da su headlineri za petak bili danski veterani D.A.D. znao sam da ponuda dana nije baš za mene. Toliko me D.A.D. nisu zanimali da se čak nisam niti potrudio izguglati ih i vidjeti tko su zapravo oni i o čemu pjevaju, a obzirom da je moja jedina motivacija za posjet festivalu tog dana otkazala, te da je Kopenhagen predivan grad koji ima toliko toga za ponuditi, odlučio sam u potpunosti eskivirati Copenhell i dan provesti brčkajući stopala u hladnom Sjevernom moru promatrajući lijepe ljude dok pješice ili na biciklu prolaze gradom.
Subotnji program započeo sam na glavnoj pozornici uz švedske rockere The Hellacopters koji su mi iskreno puno draži u izdanju sa pjevačicom Johannom Sadonis i pod imenom Lucifer, dok su ovako u potpuno muškoj postavi solidni ali ne nešto pretjerano zanimljivi. Iste epitete dodjeljujem i sljedećoj grupi na istoj pozornici, američkim rockerima Mastodon. Iznimno popularni i vrlo kvalitetni, najveći dio svog nastupa posvetili su predstavljanju svojeg najnovijeg albuma „Hushed and Grim“. Sve je to super, ljudima se sviđa, publika je bila oduševljena, a meni je sve to bilo sasvim OK, ali me ipak nije potaknulo da sjednem i poslušam neki njihov album od početka do kraja.
U sendviču tih nastupa na susjednu pozornicu Hades izišla je ukrajinska metalcore senzacija Jinjer. U sjeni zvjerskih ruskih nasrtaja na njihov teritorij, Jinjer su dobili posebno dopuštenje ukrajinskih vlasti za nastup na festivalu, a publika se u znak solidarnosti većinski pojavila obojana u plavo-žuto. Deminutivna Tatjana Šmaljuk usmjerila je svu svoju energiju na odličan jednosatni nastup sa naglaskom na njihova dva najnovija albuma „Wallflowers“ i „Macro“. Odličan nastup koji se dojmio čak i mene koji se prije ovog koncerta nisam nešto pretjerano družio sa njihovom glazbom.
Naravno, sve je to bila uvertira za nastup Iron Maidena. Jer svi znaju da će oni odraditi svoj posao vrhunski i da će odsvirati sve one najbolje stvari i da će sigurno biti primorani i ispustiti neku od njih, najvjerojatnije baš onu koju vi iščekujete. Nastup je započeo sa kratkim osvrtom na njihov najnoviji album „Senjutsu“, sa istoimenom pjesmom te sa „Stratego“ i „The Writing on the Wall“. Zatim je scena potpuno očišćena od japanske ikonografije kako bi sa „Revelations“ započeli retrospektivu svoje neprikosnovene karijere. Moje razočaranje je što nije bilo stvari ni sa „Somewhere in Time“ niti sa „Seventh Son“, ali tu su zato bili i „Flight of Icarus“ i „Hallowed Be Thy Name“ i „The Number of the Beast“, i čak dva izlaska na bis, prvo sa „The Trooper“, „The Clansman“ i „Run to the Hills“, a onda drugi put uz Churchillov govor i „Aces High“. Band je napustio binu uz „Always Look on the Bright Side of Life“ negdje debelo iza ponoći. Ali je preostalo još dovoljno vremena za posljednji band na festivalu – Mercyful Fate.
King Diamond na bini je veličanstvena scena dok silazi niz visoke stepenice koje vode od improviziranog oltara opasanog brojnim izvrnutim križevima do razine pozornice gdje ga čeka mikrofon na kostima obloženom postolju. Naglasak večeri naravno je bio na albumu „Melissa“ čija se četrdeseta godišnjica pomalo približava, te na albumu „Don’t Break the Oath“ i debitantskom EP-u „Mercyful Fate“. Apsolutno ništa iza osamdesetčetvrte, to jest sa albuma koji su slijedili nakon Kingove solo karijere. No, uživo nam je Kim Bendix Petersen obećao da ćemo vrlo skoro dobiti i nove studijske albume i grupe mi njegovog solo projekta.
Petnaestak minuta poslije jedan vrijeme je bilo i za posljednji pozdrav ovogodišnjem Copenhellu, uz definitivnu odluku da i sljedeće godine provedem četiri midsomarska dana u danskoj prijestolnici. Ovogodišnje izdanje je zaslužilo odličnu ocjenu.
Skoro sam u nevjerici prolazio kroz poprilično praznu zračnu luku Kastrup, diveći se tom veličanstvenom doživljaju dolaska negdje drugo, bilo gdje drugo, nakon više od dvije godine realno neučinkovitog lockdowna. Karte za najveći urbani heavy metal festival u Europi, danski Copenhell u svojoj ruci (točnije, u memoriji svog mobitela) držim skoro već tri godine. Datum u mailu sa kartom je listopad 2019., naravno za spektakularni trodnevni događaj planiran za lipanj dvadesete. Tko je mogao pomisliti da će neki Kinez imitirati Ozzyja i pojesti šišmiša, pa tako cijeli svijet osuditi na očajne filmove na Netflixu i antiklimaktične online koncerte „uživo“. Organizatori festivala su se svojski potrudili da ponovno bukiraju sve bandove obećane za 2020-tu, a kao nadoknadu za sve propušteno vrijeme su nadodali i cijeli novi festivalski dan, proglasivši srijedu kao službeni početak svirke, umjesto tradicionalnog četvrtka.
Osobno sam već dosta unaprijed donio jednu rezoluciju: dosta je bilo sumanutog đipanja sa nastupa na nastup, pravljenja tablica i ucrtavanja najbržih ruta u svrhu što manjeg gubljenja vremena. Nekad davno, dok smo i ja i moja koljena bili dosta mlađi, znao sam dnevno odslušati, odstajati i odskakati brat bratu deset-dvanaest bandova dnevno. Super je to za popise, checkliste i spomenare, ali nekako umanjuje cjelokupni užitak i svrhu postojanja. Stoga sam skautirao najbolje šankove, najudobnije hladovine i štandove sa hranom sa najbržim redovima. Ima jedna malena brvnara koja toči pivu i pravi dobre tople sendviče u malenom šumarku između pozornica Pandemonium i Gehenna (dvije manje bine koje ugošćavaju raznovrsne, manje razvikane, ali i dalje odlične bandove). Šumarak obrastao mekanom travicom idealan je za istovremeno uživanje u glazbi i rashlađivanje na toplom skandinavskom midsomarskom suncu.
Tako nisam previše očajavao kad sam shvatio da sam zakasnio na prvi koncert na festivalu, legende crossovera Suicidal Tendencies. Prije četrdeset godina sam uživao u njihovog unikatnom zvuku, prije nekih trideset bi mi možda i bilo žao da sam propustio uživo čuti pjesme sa „Lights…Camera…Revolution“, ali tu srijedu sam bio poprilično indeferentan. A nekako je i znakovito gdje se taj band danas nalazi kad ima tu „čast“ svirati u tri popodne. Na Ugly Kid Joe nisam zakasnio, ali nisam niti imao ni trunku interesa za slušanje „I Hate Everything About You“ i valjda još neke pjesme koju imaju. Divno je čudo da taj band uopće i postoji, ali eto… Stigao sam na američke stonere Red Fang, koji su sasvim OK, ali svojim nastupom ipak nisu uspjeli poljuljati moju teoriju da stoner bandovi ne smiju svirati na otvorenim prostorima i pred više od maksimalno tisuću ljudi.
Cijela srijeda je ustvari bila u znaku naše nagrade za preživljavanje opake Korone, prvi koncert na europskoj etapi turneje najkomercijalnije dad-rock grupe svih vremena – Metallice. Naravno, razlog je to što je Kopenhagen rodna gruda propalog tenisača i perspektivnog lovca na digitalne pirate Larsa Ulricha, inače osobe koja popunjava mjesto bubnjara u negdašnjoj thrash-metal atrakciji. Lars se odmah na početku obratio publici, na danskom jeziku naravno, zahvaljujući što i nakon puna tri desetljeća izdavanja absolutno ogavne glazbe još uvijek dolaze na njihove koncerte. A činjenicu da preko trideset godina nisu napravili ama baš ništa spomena vrijedno grupa i sama priznaje tako što su apsolutnu većinu nastupa posvetili albumima „Kill ’em All“ – započevši nastup sa „Whiplash“ i zatvarajući sa „Seek & Destroy“, „Ride the Lightning“ („Creeping Death“, „Fade to Black“, „For Whom the Bell Tolls“ i „Trapped Under Ice“), „Master of Puppets“ („Welcome Home (Sanitarium)“, te „Damage, Inc.“ i „Master of Puppets“ na bis). Na bisu je još bila i „One“, a za divno čudo i na moje veliko oduševljenje „Nothing Else Matters“ i „Whiskey in the Jar“ nisu bile na programu. Sve u svemu, isplatilo se pogledati njihov nastup, posebno jer je bio načelno besplatan, a tko mi je kriv kad sam u vremenima kad je Metallica nešto valjala bio balavi klinjo koji nije mogao niti pomisliti da će jednog dana biti u situaciji da pogleda bilo koji koncert.
Moj vrhunac dana bilo je ponoćno izležavanje u prethodno spomenutom šumarku dok na pozornici Gehenna svira švedski prog-metal band Soen. Jedna od meni najdražih novijih grupa, Soen je ono što je Tool nekad htio biti – kvalitetan prog band sa melodičnim i zaraznim pjesmama. Ovdje su predstavili svoj prošlogodišnji album „Imperial“ koji je na mojoj osobnoj top-listi bio među 5 najboljih albuma godine sa pjesmama „Antagonist“, „Deceiver“, „Modesty“ i „Monarch“. Njihov fan postao sam zbog albuma „Lotus“ sa pjesmama „Lascivious“ i „Lotus“ sa kojom su oko jedan ujutro odjavili prvi festivalski dan, i poslali me na zasluženi počinak.
Četvrtak je bio dan koji sam najviše iščekivao, sa puno zaokruženih bandova koji su uspjeli izbjeći terminske konflikte. Malo mi je, ali sasvim malo, bilo žao propustiti perspektivne američke death-metalce Blood Incantation ili pak antikne njemačke thrashere Destruction. Možda bi bilo lijepo opet pogledati i dansku black metal inovatoricu Myrkur, ali kako je ipak nastupala u konfliktnom vremenskom prozoru morao sam je zaobići, jer sam je već imao priliku doživjeti na Roadburnu.
Na Roadburnu sam prije pandemije gledao i američkog speed-metalca Athenaara sa svojim bandom Midnight, i tamo je bio tako izvanredan da bi bilo nedopustivo izostati sa ponovnog druženja sa njim, pa makar i u tri popodne na suncem obasjanoj Pandemonium pozornici. Skoro sat vremena okultnog prizivanja duha pokojnog Lemmyja bilo je kao melem za još uvijek snene uši. Na festivalu je predstavljao svoj najnoviji album „Let There Be Witchery“ sa pjesmama „Szex Witchery“ i „Telepathic Nightmare“, a ako do sada niste imali priliku čuti za Midnight, tada možete pretpostaviti što je za očekivati u pjesmama „Fucking Speed and Darkness“, „Satanic Royalty“, „You Can Drag Me Through Fire“ i „Unholy and Rotten“. Trio (basist Athenaar sa sobom na turneju vodi live gitarista i bubnjara) pod crnim dželatskim maskama sasvim je pošteno i žestoko otprašio svoju setlistu i postavio visoku letvicu za dan ispunjen glazbenim legendama. Odmah nakon Midnighta vrijeme je bilo prošetati do centralne pozornice Helviti, koju su taj dan otvarali američke nu(?)metal legende Korn. Oh, kako sam obožavao Korn tamo negdje devedesetčetvrte, bio sam na nizu njihovih koncerata kad god bi bili blizu mene. Cijela priča bi bila sigurno i puno sretnija da se iza njih nije izrodilo tisuću netalentiranih nu-metal bandova koji su zamalo pokopali cjelokupni metal pod lavinom mediokriteta. Moram priznati da su mi i nakon trideset godina i dalje bili zabavni, ali čisto iz neke nostalgije. Neki puno mlađi tipovi i cure su se bacali u prvim redovima na „Got the Life“, „Shoots and Ladders“, „Clown“ i „Blind“, dok sam ja sa strane pocupkivao nogom i pjevušio ispod glasa.
Odmah nakon Korna na susjednu pozornicu Hades izlaze švedske prog legende Opeth. Publici je to poprilično puno značilo, deseci tisuća ljudi u transu odlične glazbe isprekidane dobronamjernim susjedskim podbadanjem oko prednosti Švedske nad Danskom i slično. U pravom prog stilu, više od sat vremena glazbe sadržavalo je zapravo samo šest stvari, ali legende su legende i pokazuju da su vrhunski majstori svog zanata.
Srećom su Hades i Helviti udaljeni svega pedesetak metara jedna od druge, tako da sam u sekundi opet bio spreman za prve headlinere večeri – Judas Priest. Copenhell 2020 trebao je biti proslava pedeset godina njihove karijere, ali eto pandemija je tu godišnjicu pomaknula dvije godine, i barem za duplo postarila Roba Halforda. Ne znam je li sijeda žbunasta brada neki novi modni krik, ali samo zbog boje kožnjaka ga se nije moglo zamijeniti za Djeda Mraza, jer je i stomčić bio već poprilično zaobljen. Ali tko sam ja da kritiziram izgled, bit će super ako ja sa sedamdeset i kusur uopće budem mogao hodati cestom a kamoli provesti dva sata na pozornici pjevajući iz sveg glasa. A glas je još uvijek tu, stari dobri Rob još uvijek može dobro dreknuti i na „Painkiller“ i na „Turbo Lover“, i na „Electric Eye“ i na… nažalost, dvosatni festivalski nastup ipak je nedostatan za odsvirati sve njihove kvalitetne stvari, pa se publika nauživala i zadovoljila sa kratkim presjekom njihove fantastične karijere.
Nakon Priesta valjalo je produžiti korak kako bi pod stablima Gehenne uhvatio lokalne death-doom metalke Konvent. Kvartet iz Kopenhagena izdao je dva izvrsna albuma: „Puritan Masochism“ i „Call Down the Sun“ i uživo zvuče sasvim dobro i lagano uznemirujuće dubinski i polagano paraju utrobu distorzijom dok zemlja pod nogama podrhtava. A onda poslastica večeri i cijelog festivala, posljednja turneja legendi rocka KISS. Skoro dva i pol sata besprijekorne produkcije, svirke i scenskog nastupa maskiranih veterana koji ni nakon pedeset godina žive svirke ne pokazuju znakove starenja. Svemirski kvartet spušta se na lebdećim platformama na pozornicu, demon Gene i zvjezdani čovjek Paul izmjenjuju se za mikrofonom dok oko njih eksplodira pirotehnika, ledbenja na žici ne bi se posramili ni najveći majstori hongkonških kung-fu filmova, sve do vrhunca kad Paul Stanley preleti preko cijele publike na drugi kraj festivalskog gledališta do tridesetak metara visoke platforme. Od početne „Detroit Rock City“, preko „I Love it Loud“ kad Gene riga vatru, uz solo gitarsku dionicu Tommy Thayera i bubnjarske vratolomije Erica Singera, eksplozivni Simmonsov bas solo za vrijeme kojeg mu, svi to već znaju, iz usta teku potoci krvi, pa sve do odjavne „Rock and Roll All Nite“ u transu i sa ponekom suzom u oku sam upijao svaki trenutak njihovog nastupa. Kad je ekipa negdje oko ponoći napustila binu uz „God Gave Rock’n’Roll To You“ znao sam da je vrijeme za laganu šetnju do hotela, moja večer je bila savršeno ispunjena.
Festivalska aplikacija je negdje za vrijeme koncerta poslala notifikaciju da u petak ipak neće biti koncerta mlade kanadske alt-metalcore grupe Spiritbox. Iako su izdali samo jedan album, prošlogodišnji „Eternal Blue“, kvaliteta je bila očigledna i oni su mi bili glavna atrakcija u petak. Nažalost, za vrijeme turneje ih je sustigla Korona pa su bili prisiljeni napraviti kratku karantensku pauzu. Sigurno je puno ljudi najviše iščekivalo petak zbog škotskih pirata Alestorm, hardcore legendi Agnostic Front, možda Bad Religiona, a sudeći po tome da su headlineri za petak bili danski veterani D.A.D. znao sam da ponuda dana nije baš za mene. Toliko me D.A.D. nisu zanimali da se čak nisam niti potrudio izguglati ih i vidjeti tko su zapravo oni i o čemu pjevaju, a obzirom da je moja jedina motivacija za posjet festivalu tog dana otkazala, te da je Kopenhagen predivan grad koji ima toliko toga za ponuditi, odlučio sam u potpunosti eskivirati Copenhell i dan provesti brčkajući stopala u hladnom Sjevernom moru promatrajući lijepe ljude dok pješice ili na biciklu prolaze gradom.
Subotnji program započeo sam na glavnoj pozornici uz švedske rockere The Hellacopters koji su mi iskreno puno draži u izdanju sa pjevačicom Johannom Sadonis i pod imenom Lucifer, dok su ovako u potpuno muškoj postavi solidni ali ne nešto pretjerano zanimljivi. Iste epitete dodjeljujem i sljedećoj grupi na istoj pozornici, američkim rockerima Mastodon. Iznimno popularni i vrlo kvalitetni, najveći dio svog nastupa posvetili su predstavljanju svojeg najnovijeg albuma „Hushed and Grim“. Sve je to super, ljudima se sviđa, publika je bila oduševljena, a meni je sve to bilo sasvim OK, ali me ipak nije potaknulo da sjednem i poslušam neki njihov album od početka do kraja.
U sendviču tih nastupa na susjednu pozornicu Hades izišla je ukrajinska metalcore senzacija Jinjer. U sjeni zvjerskih ruskih nasrtaja na njihov teritorij, Jinjer su dobili posebno dopuštenje ukrajinskih vlasti za nastup na festivalu, a publika se u znak solidarnosti većinski pojavila obojana u plavo-žuto. Deminutivna Tatjana Šmaljuk usmjerila je svu svoju energiju na odličan jednosatni nastup sa naglaskom na njihova dva najnovija albuma „Wallflowers“ i „Macro“. Odličan nastup koji se dojmio čak i mene koji se prije ovog koncerta nisam nešto pretjerano družio sa njihovom glazbom.
Naravno, sve je to bila uvertira za nastup Iron Maidena. Jer svi znaju da će oni odraditi svoj posao vrhunski i da će odsvirati sve one najbolje stvari i da će sigurno biti primorani i ispustiti neku od njih, najvjerojatnije baš onu koju vi iščekujete. Nastup je započeo sa kratkim osvrtom na njihov najnoviji album „Senjutsu“, sa istoimenom pjesmom te sa „Stratego“ i „The Writing on the Wall“. Zatim je scena potpuno očišćena od japanske ikonografije kako bi sa „Revelations“ započeli retrospektivu svoje neprikosnovene karijere. Moje razočaranje je što nije bilo stvari ni sa „Somewhere in Time“ niti sa „Seventh Son“, ali tu su zato bili i „Flight of Icarus“ i „Hallowed Be Thy Name“ i „The Number of the Beast“, i čak dva izlaska na bis, prvo sa „The Trooper“, „The Clansman“ i „Run to the Hills“, a onda drugi put uz Churchillov govor i „Aces High“. Band je napustio binu uz „Always Look on the Bright Side of Life“ negdje debelo iza ponoći. Ali je preostalo još dovoljno vremena za posljednji band na festivalu – Mercyful Fate.
King Diamond na bini je veličanstvena scena dok silazi niz visoke stepenice koje vode od improviziranog oltara opasanog brojnim izvrnutim križevima do razine pozornice gdje ga čeka mikrofon na kostima obloženom postolju. Naglasak večeri naravno je bio na albumu „Melissa“ čija se četrdeseta godišnjica pomalo približava, te na albumu „Don’t Break the Oath“ i debitantskom EP-u „Mercyful Fate“. Apsolutno ništa iza osamdesetčetvrte, to jest sa albuma koji su slijedili nakon Kingove solo karijere. No, uživo nam je Kim Bendix Petersen obećao da ćemo vrlo skoro dobiti i nove studijske albume i grupe mi njegovog solo projekta.
Petnaestak minuta poslije jedan vrijeme je bilo i za posljednji pozdrav ovogodišnjem Copenhellu, uz definitivnu odluku da i sljedeće godine provedem četiri midsomarska dana u danskoj prijestolnici. Ovogodišnje izdanje je zaslužilo odličnu ocjenu.
Autor: Ivan Jelčić
Foto: Ross Halfin (arhiva)