Velika svjetska turneja „40 Years of Hits“ dovela je na zagrebačku Šalatu škotske pop rock velikane, a pokazatelj koliko hrvatska publika voli Jima Kerra i društvo jest rasprodan prostor koji godinama ugošćuje kvalitetne domaće i strane bandove.
Vrijedilo je čekati, složit će se mnogi. Jer koncert popularnih i dugosvirajućih Škota trebao je biti održan 13. srpnja 2020. Tako je barem pisalo na ulaznici koja je kupljena prije više od dvije godine no zbog Covid razloga i protokola nije bio održan do kraja lipnja 2022. Vrijedilo je čekati jer je publika na ŠRC-u nazočila odličnom pop rock koncertu u kojima su (i samo ime turneje kaže) svirali hitove iz svoje prebogate karijere.
Kerr i Burchill ali i „nove“ snage, Ged Grimes, Cherisse Osei i drugi, a posebno Sarah Brown apsolutno su oduševili izvedbama poznatih stvari koje od kraja sedamdesetih zvone u eteru i uhu slušatelja i poštovatelja rada sastava iz Glasgowa. Vole ih diljem svijeta. Vole ih i nakon više od četrdeset godina rada što je potvrdio i glavni vokal istaknuvši posebnost hrvatske publike pred kojom je nastupao nekoliko puta. Poželio sam i u sebi naručio “Love Song” i dobio je odmah na početku. Nizala su se opća mjesta iz Minds pjesmarice: “Let There Be Love”, “Glittering Prize”, “Promised You A Miracle”, pa “Mandela Day” da bi prvih sat vremena prije stanke bio okončan monumentalnom izvedbom “Belfast Chlild”. Odlična svirka, Kerr u formi i izvanredna Brown potpomognuti publikom koja je bila na razini ovoga pop rockijanja iz kojega bi mogli puno naučiti bandovi i izvođači koji su kronološki mlađi i koji dolaze u Lijepu Našu s puno većim PR-om i hypeom, a kvalitetom izvedbe, da ne govorim o „poznatosti“ pjesma koje izvode, zaostaju za starim, dobrim Mindsima.
Drugi dio pred odlično raspoloženim i rasplesanim publikumom počinje još žešće. “Waterfront” (s onim poznatim roadhouseovskim početkom) i “She’s A River” na koje se nadovezuju “Once Upon A Time”, “Someone Somewhere In Summertime” i “All The Things She Said” s vokalnom međuigrom Kerra i, još ću jednom naglasiti, fantastične Brown. Čistoća njena vokala je besprijekorna. Za kraj drugoga seta i sata očekivana “Don’t You Forget About Me” s repetitivnim „lalalalalala“ dijelom koji je izveden na (tražio je Jim šaleći se) nekoliko jezika. Talijanskom, engleskom i, naravno, hrvatskom. “New Gold Dream” nas odraslije još jednom podsjeća što su nam Simple Minds značili osamdeset prve, osamdeset druge, osamdeset treće i osamdeset četvrte. Bis je također odličan. „Nježna“ verzija jedne od meni najdražih, “Speed Your Love To Me” i onda stadionske na stadiončiću – “Alive And Kicking” i “Sanctify Yourself”.
Kažu da neki žive od stare slave, a ja ću citirati Balaševića i podsjetiti da trebaš imati staru slavu da bi živio od nje. Svjedočili smo i slavili ne samo stare dobre stvari jednoga velikoga i dugovječnog benda već i svježinu pjesma koje i nakon dugih desetljeća zvuče odlično i izvedene su s puno ljubavi i osjećaja. To je jednostavno tako. It’s simple. Simple Minds.
Foto: Ivica Drusany
[envira-gallery id=”70508″]